USKRŠNJA BAJKA

Uskoro će Uskrs, uz Božić još jedan „najveći“ kršćanski blagdan, pa bi bilo dobro da se crkvenjaci konačno dogovore što je „veće“, roditi se ili uskrsnuti. Treba znati da ovaj mit o uskrsnuću nije svojstven samo Isusu, jer kao što su se rodili 25. prosinca, mnoštvo bogova je također i uskrsnulo, kao na primjer Oziris, Krišna, Dioniz te još neki. Zanimljivo je i to da su svima njima majke bile djevice, svi su hodali svijetom u pratnji dvanaestorice i usput činili razna čuda, zatim umrli i nakon tri dana uskrsnuli. Što se Biblije, kao apsolutne Božje riječi tiče, tamo se sam čin uskrsnuća nigdje ne spominje, a opis Isusovog ukazanja nakon što se vratio iz mrtvih evanđelisti različito opisuju. Malo je bedasto da jednom takvom događaju koji slovi kao najveći kršćanski blagdan baš nitko nije svjedočio. Konstatirano je samo kako je Isusov grob prazan i samim time se povjerovalo u uskrsnuće, a jedini koji su mogli o tom nevjerojatnom čudu nešto reći – rimski vojnici na straži ispred groba – su zaspali ili „obamrijeli“.
Kome se uskrsnuli Isus prvo ukazao također je nejasno, jer po Mateju su ga prve vidjele Marija Magdalena i još jedna Marija. Marko piše kako se ukazao najprije Mariji Magdaleni, a Luka da su ga prvi vidjeli Šimun i još jedan učenik, dok Ivan također spominje Mariju Magdalenu kao osobu kojoj se iznova živi Isus prvoj obratio. Začuđuje i to što ga nitko od učenika, osim Marije Magdalene te one druge Marije - i to samo u Evanđelju po Mateju - nije prepoznao kao da je od posljednjeg susreta s njim prošlo užasno puno vremena, a ne tričava tri dana. Nevjerojatno je da Bog svoga jedinorođenog Sina, čija je smrt na križu simbolizirala otkupljenje svih ljudskih grijeha, odlučuje vratiti među žive i to velebno djelo zadržava u potpunoj tajnosti. Svjedoka uskrsnuća nije bilo, u Bibliji se taj trenutak nigdje ne spominje, a milijuni vjeruju da se to zaista dogodilo.
Svi oni koji će na Uskrs bojati jaja i uz njih stavljati uglavnom kičaste plastične zečeve trebali bi znati kako taj običaj nije izvorno kršćanski nego je, kao i mnogo toga drugoga, preuzet od starih, tzv. poganskih religija.
Sretan Uskrs!

NEVINA U LUDNICI

Aktualno saborsko prijepodne pružilo je onima koji su ga pratili neviđeni reality show kakav se samo poželjeti može. Penzioneri, školarci i svih onih 317.625 nezaposlenih , koji više ne posjeduju radna mjesta pa ionako nemaju pametnijeg posla, mogli su vidjeti kako se premijerka Kosor, dojučerašnja „željezna lady“, pretvara u uvrijeđenu cendravu frajlu.
Sirota se predsjednica Vlade doimala kao netko tko je bačen pred gomilu luđaka koji je ispituju kojekakve bedastoće, a ona – nevina i neupućena – nema pojma o čemu se radi i kako se uopće našla u istoj prostoriji s njima. Oporbena verbalna rafalna paljba bila je previše za njen tankoćutni ego, pa je ubrzo i ona, potpuno ispavši iz takta, doslovno pomahnitala. „Neće biti prijevremenih izbora! To su laži! Vrijeme je za optimizam! Živjela juha!“, samo su neke izjave iz premijerkinog arsenala kojima je pokušala uzvratiti paljbu, a na konstataciju jedne oporbene zastupnice da ništa ne radi, Jadranka se kao u deliriju počela okretati oko sebe tražeći bilo kakvog viteza koji je spreman spasiti djevu u nevolji. Konačno ga je pronašla u barba Luki, koji je i sam bio poprilično zbunjen, pa je zaštitarsku uslugu pružio kroz nevjerojatan zaključak kako bi to onda značilo „da leži i ništa ne radi“. Da je Jadranka na rubu živčanog sloma moglo se primijetiti kada je naglo ustala sa svog mjesta i ljutito nekuda odmarširala te se ubrzo vratila sa policijskim ministrom od kojega je tražila da odmah napiše priopćenje o njezinoj apsolutnoj nevinosti glede pendrečenja seljaka prilikom nedavnog prosvjeda. Međutim, kada je euforično uzviknula: „Živjela Hrvatska!“, postalo je jasno da se žena potpuno izgubila u vremenu i prostoru, odjednom se teleportiravši u rane devedesete. Još je samo falilo da ustane, gordo uzdigne glavu, stavi ruku na broš i počne pjevati „Bože čuvaj Hrvatsku“, čime bi efektno finiširala ovu zaista fantastičnu predstavu.
Navikla da ju hvale, pričaju o njoj u superlativima i neprestano joj se dodvoravaju, gospođa Kosor se iznenada suočila sa krutom i besperspektivnom hrvatskom stvarnošću, ne želeći odgovarati na pitanja koja društvo oko nje nikada ne postavlja, jer ne treba premijerku gnjaviti takvim banalnim stvarima kao što je, recimo, enormna nezaposlenost. Naime, od kada je, ne voljom naroda nego odbjeglog Sanadera instalirana u premijersku fotelju, gotovo sedamdeset tisuća ljudi ostalo je bez posla pa samim time i bez egzistencije, a ona se čudom čudi što umjesto gromoglasnog aplauza na otvorenoj sceni doživljava „ponižavanja i vrijeđanja“. S obzirom na kroničnu nesposobnost, neznanje i nepostojanje bilo kakvog suvislog i konkretnog rješenja za izlazak iz krize, biti ćemo sretni ukoliko idući saborski Aktualni sat započne zbornim pjevanjem stare Gajeve budnice „Još Hrvatska ni propala!“

PLAGIJAT S UGLEDOM

Po Klaićevom Rječniku stranih riječi plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđega autorstva ili izdanje tuđeg djela pod svojim imenom, što će reći da je to zapravo jedan jako fensi-šmensi izraz za običan lopovluk. Upravo ovih dana i ja osobno svjedočim koliko je teško dokazati svoje vlastito autorsko pravo kada ga jednostavno netko popali i potpiše ispod tuđe ime i prezime skupa s titulom koju, kada čovjek vidi, odmah pomisli na nemogućnost da netko takav može ukrasti i neku bezveznu rečenicu iz teksta, a kamoli cijeli članak.
Priča počinje prije otprilike mjesec dana kada autorici jedne web stranice stiže poruka u kojoj neki fin i pristojan frajer piše kako joj je članak odličan, iscrpan, super, ali šteta što je prepisan ili kopiran s nekog drugog mjesta. Gospođa, naravno, o nečemu takvom nema blage veze i pita pošiljatelja odakle mu ta informacija, nakon čega joj on lijepo pošalje linkove na koje glavna junakinja ove priče klikne i ostane zabezeknuta vidjevši ne samo jedan već dva svoja autorska djela potpisana tuđim imenom plus onom famoznom titulom. Šokirana gospođa, naivna i poštena, opet šalje poruku onome tko joj je informaciju proslijedio, kulturno ga pitajući da li je možda pomislio kako su ti tekstovi ukradeni njoj, a ne da ih je ona ćopila nekome drugome... Na to gospon pošiljatelj izriče ono što je već godinama svojevrsna mantra ovih prostora: “Nije moguće, pa to je jedan urednik koji ima ugled!“
Naravno, kako bi jedan „ugledan urednik“ maznuo članak nekoj „neuglednoj“ gospođi, jer kod nas ugledni ne kradu, to rade samo neugledni bokci i prefrigane gospođe koje u slobodno vrijeme, kojega by the way imaju na pretek, surfaju po internetu i od uglednih persona kradu tekstove.
Ali, idemo dalje... Nakon prvobitnog šoka pokradena autorica kontaktira uglednog urednika sa zamolbom da reagira i sanira nastalu štetu. On joj odgovara, ispričava se, priznaje da je ona autorica spornih članaka i za taj propust krivi one koji za njega rade te oštro osuđuje sve takve i slične postupke. U međuvremenu gospođi stiže još poruka u stilu da je taj članak već negdje objavljen, zatim kako je to nedopustivi copy-paste sistem, naravno perfidno izveden s njene strane, pa sve do toga da se traže fusnote na kraju pojedinih članaka koje će valjda dokazati da li je tekst prepisala ili ga je možda ipak sama nekim čudom uspjela smisliti.
Uglavnom, gospođa se našla u situaciji kada od žrtve postaje krivac, a reputacija koju je godinama gradila dovedena je u pitanje. Urednik joj se više ne javlja, možda imajući čak i grižnju savjesti zbog svega, ali niti ništa ne poduzima da bi plagijatori koji su to učinili u njegovo ime bili lijepo poimence pobrojani na istom mjestu gdje su članci objavljeni, uz onu pokajničku mea maxima culpa, jer dobro je poznato kako svaka stranica ima prostor, ako za ništa drugo onda barem za komentare. Naravno, ništa se od toga nije učinilo... Tuđi potpis i dalje „kano klisurina“ stoji boldanim tekstom ispod nečega s čim potpisani ima veze koliko i mali Ivica sa pojavom crnih rupa u atmosferi, a njegovi suradnici i dalje postavljaju članke na portal. Gospođi iz ove priče ne preostaje ništa drugo nego da se i dalje dokazuje kroz svoje tekstove te uzda u onu, već milijune puta ispranu frazu kako je pravda, bez obzira na sporost, ipak na kraju dostižna. Tko u međuvremenu ne umre od starosti moći će svjedočiti čak i jednom takvom čudu kakvo je pobjeda pravde, pravednosti i poštenja na brdovitom Balkanu, jer sve počinje prvim korakom, a dva plagirana teksta su odlična prilika za taj početak.

NE ZNA SE

„Vlada nije kriva za krizu!“ Tu smo antologijsku rečenicu nedavno, u jeku traktorske revolucije, čuli od premijerke koja će sada tim istim revolucionarima zaračunati štetu koju su počinili blokiranjem prometnica. Naravno da gospođa nije navela tko je kriv za ovakvo stanje, ali ona i njezini ministri nisu, pa odgovornog krivca treba pronaći negdje drugdje, a ne u Banskim dvorima.
Bilo bi interesantno izračunati štetu što je Hrvatskoj učinjena potpuno promašenom gospodarskom i financijskom politikom vladajuće stranke, koja ZNA SE, nema blage veze kako državu spasiti od neminovnog bankrota i potpunog kolapsa. Jedino što premijerki i njenoj ministarskoj bulumenti pada na pamet je povećanje ionako već rekordnog PDV-a i nova zaduživanja, pa shodno tome citiram još jedan biser izrečen ovih dana: „Posudit ćemo šest milijardi, ali se Hrvatska ne zadužuje za šest milijardi.“ Rekao je to glavni blagajnik i šef financija Šuker, kojemu je u samo prva tri mjeseca ove godine na računu nastao minus od tri i pol milijarde, ipak na svu sreću, ne eura nego kuna. Kao svoj najveći uspjeh naveo je da „u prva dva mjeseca nije kasnila niti jedna isplata koja ide iz proračuna“, kao da taj proračun puni on osobno, a ne ono malo ljudi koji još rade i nešto uspijevaju zaraditi.
Grčkoj je predloženo da proda Akropolu, pa bi i našoj Vladi trebalo sugerirati nešto slično... Neka, recimo u nekom oglasniku, objavi: „Prodajemo Banske dvore skupa s onima u njima. Šifra: Broš“
S druge strane, sve one koji kritiziraju ovakvu situaciju premijerka poziva da daju svoje ideje za izlazak iz krize, a kada prozvani to učine, onda se ti prijedlozi redom i s gnušanjem odbijaju. Neki su Šukeru zamjerili grohotan smijeh dok država tone sve dublje, a nezaposlenost raste brzinom svjetlosti. Možda se on uopće nije smijao tome nego izjavi svoje šefice s početka ove priče kako Vlada nema apsolutno ništa sa svime ovime što nam se sada događa.
I dok političari padaju u nesvijest od smijeha i kite se svaki dan novim svjetlucavim modnim detaljima, građani Hrvatske razmišljaju kako preživjeti iz dana u dan. Uostalom, ako nemaju kruha, neka jedu krumpir salatu!