SEDMO NEBO

Ako ste subotnje predvečerje i večer kao ja, zbog zdravstvenih razloga, prisiljeni provesti u krevetu tada vam je internet idealan medij za skraćivanje vremena pogotovo u ovo predizborno vrijeme kada se poznate, manje poznate ili potpuno nepoznate stranke, udruge, koalicije ili nezavisne liste politički prepucavaju. Zbog nadolazećih izbora ove je subote HRT organizirala okupljanje svih onih što u Hrvatski sabor žele preko glasača s prebivalištem stacioniranih u VII. izbornoj jedinici, jednoj gotovo nakaradnoj teritorijalnoj tvorevini koja se od jugozapadnog dijela Zagrebačke županije via Karlovačke županije prostire sve do istočnog dijela Primorsko – goranske županije, a obuhvaća čak i južni dio Grada Zagreba. Tim su se biračima, dakle, na TV-u ukazali svi oni koji od njih očekuju kartu za četverogodišnje sjedenje u Sabornici na Markovu trgu u Zagrebu.
Počelo je predstavljanjem, što je i logično, s obzirom da veliku većinu njih potencijalni birači nikada nisu vidjeli niti su za njih čuli, pa se prvo moglo saznati kako na hrvatskoj političkoj sceni postoji nešto što se zove Abeceda demokracije, a odmah do njih smjestila se Agenda mladih demokrata – koliko se moglo razumjeti neke internetske piratske udruge – jer je dotični mladi gospodin stalno spominjao web, plus neke brojke koji je u vlasništvu svih ljudi svijeta i gdje se svi mogu uključiti. Na stolici broj tri sjedio je predstavnik Akcije mladih za što prvi puta čujem da uopće u Hrvatskoj postoji u bilo kakvom obliku, pa Akcija socijaldemokrata koja već godinama uzaludno pokušava doprijeti do birača, ali im to izgleda ni ovaj put neće uspjeti, zatim Akcija za bolju Hrvatsku čiji je predstavnik barem unio neki žar u svoje obraćanje, a do njega jedan jako ljut gospodin iz Autohtone – Hrvatske stranke prava spreman na doživotnu robiju poslati gotovo sve one koji su proteklih dvadeset godina prodefilirali hrvatskom političkom pozornicom. Pokraj tog poprilično bijesnog i decibelima nabijenog pravaša smjestio se čovjek sa naslovnica skoro svih dnevnih tiskovina ovih dana, a razlog toj neobičnoj popularnosti je navodna misteriozno stečena mirovina koju uživa pa je zato valjda po istim tim tajanstvenim kriterijima dospio i na listu koju čine Blok umirovljenika zajedno, Primorsko – goranski savez te Radnička stranka.
Nakon njih na red su došle i žene, preciznije rečeno pet dama koje su tamo poslane prezentirati Demokratsku stranku žena, čija se uzdanica na izborima odmah deklarirala kontra kukuriku i kokoda, što bi valjda trebalo presumirati da se žena drži one: nema ptice do prasice, zatim Hrvatsku demokratsku zajednicu, Hrvatsku europsku stranku, koja je svoj program predstavila kao povratak u budućnost što god to značilo, pa Hrvatska socijalno – liberalna stranka i na kraju Hrvatska stranka prava čija se predstavnica pohvalila kako su na listi te stranke za VII. izbornu jedinicu svih četrnaest kandidatkinja žene. Ovaj interesantan niz od pet dama prekinuo je predstavnik Hrvatske stranke prava – dr. Ante Starčević do kojega je sjedio član Hrvatskih laburista – Stranke rada čijoj je političkoj opciji voditelj vrlo profesionalno odmah prognozirao dobre rezultate na izborima i ulazak nekoliko kandidata u Parlament, bez objašnjenja odakle mu takva informacija, a kako se kristalna kugla i grah za bacanje nisu mogli vidjeti mogu samo pretpostaviti kako je čovjek nevjerojatno vidovit. Nakon njih na red je došao predstavnik Hrvatskog rasta, koji skraćenicu svoje udruge temelji na vrsti drveta, a istodobno mu smeta zalijevanje tratinčica po Zagrebačkoj i Ljubljanskoj aveniji, pa do njega Nacionalni demokrati koji pobjedu na izborima smatraju čudom neviđenim, a ja se slažem s prognozom njihovog člana i njegovim autoskepticizmom isto kao i većina onih koji su ovo sučeljavanje pratili. Poslije ovog pesimističnog kandidata na red su došli oni sa ipak malo više optimizma, a prva među njima bila je predstavnica Neovisne liste Ivana Grubišića, pa kandidat Saveza za promijene kojega većina poznaje sa Facebooka, ako se još itko uopće i sjeća detalja onih, uglavnom neučinkovitih prosvjeda protiv aktualno vladajućih, koji su organizirani preko te društvene mreže.
Iza mladog i nadobudnog Facebookovca smjestilo se konačno jedno poznato političko lice u funkciji predstavnika Kukuriku koalicije, a odmah do njega i čovjek iz Socijalističke radničke partije Hrvatske za koju su mnogi, pa i moja malenkost, zaboravili da je uopće još uvijek prisutna na političkoj sceni. On je svoje predstavljanje započeo konstatacijom kako je u prijašnjem socijalizmu bilo i puno dobrih stvari, a da li će ih, ukoliko dođu na vlast, zadržati i u sadašnjem ili budućem socijalizmu ostalo je nejasno. Iduća je na red došla predstavnica Zagrebačke nezavisne liste, a iza nje dva kandidata u istoj boji, prvi kao član Zelene liste, a drugi iz Zelenih zajedno, koji je odmah obznanio kako su osnovani tek prije nekoliko mjeseci, valjda sa očitom namjerom participirati samo kao prigodni ukras na izbornoj jelki.
Kad su svi tako lijepo završili svoje predstavljanje i nakon što su mnogi od njih proživjeli svojih prvih, a vjerojatno i zadnjih, pet minuta slave upućeno im je blic pitanje o teritorijalnom preustroju Hrvatske. Skoro svi su se složili kako se on mora mijenjati, a na drugo isto takvo blic pitanje koje se ticalo poreza na imovinu bili su gotovo pa složni u odgovoru da se novi nameti pučanstvu nikako ne smiju dozvoliti, barem ne dok traje predizborna kampanja, a kad se dođe na vlast tko zna kakva će se priča pričati. Voditelji su tada ponovno krenuli postaviti pitanje koje nije ovako brzinsko i svjetleće kao dva prije, jer se htjelo u čitavoj minuti danoj svakome ponaosob saznati što prisutni misle o aktualnoj gospodarskoj slici Hrvatske i bolnim rezovima koji će nezaobilazno morati uslijediti nakon što prođe ova vesela i optimistična predizborna karavana. Većina je zaključila kako će bolni rezovi biti neminovni, ali kojim će intenzitetom ta bol sve građane Hrvatske boljeti nije obznanjeno.
Da se emisija ne bi protegnula do duboko u noć opet se pobrinuo voditeljski par skočivši naglo na dva nova brzinska pitanja i isto takve odgovore. Prvo se odnosilo na proširenje predsjedničkih ovlasti o čemu se većina izjasnila za status quo, dakle ono što je i sada u opisu predsjedničkog posla na snazi, a drugo je bila ponovno iz naftalina izvučena dvojba oko rada nedjeljom. Tu su mišljenja bila podijeljena, što iskreno čudi s obzirom da se većina stranaka u Hrvatskoj praktički kune u svoju demokršćansku orijentaciju, pa je ipak prevagnula većina onih koji smatraju da se nedjeljom treba raditi ne zaboravivši spomenuti onu već izlizanu demagošku floskulu o adekvatnom plaćanju onih koji nedjelom moraju otići na svoja radna mjesta.
Poslije dva blica opet je na red došlo pitanje na koje se ne odgovara sa suhoparnim da ili ne, već se još jednom dobilo čak minutu za odgovor, a radilo se o ulasku Hrvatske u EU, što nije dobilo konsenzus svih prisutnih. Ispalo je poprilično neriješeno sa blagom tendencijom prevladavanja onih koji ipak ne bi još ulazili u tu asocijaciju, a predstavnik Agende mladih demokrata alias piratske koalicije rekao je kako u svakom slučaju treba ući u Europsku uniju jer su građani hrvatske „...bolji, ljepši, pametniji i bolji ljubavnici od svakog prosječnog Europljanina“, uz dodatak kako se svi čude što imamo maslinovo ulje, sunce, čisto more i domaće vino. Ja samo mogu konstatirati kako se čudim što je Hrvatska sa takvim atributima i epitetima tu gdje je, ali može biti kako ovi u EU to jednostavno nisu još uvijek shvatili, a kako i bi kad su ionako gluplji od nas ili možda ne žele oštru konkurenciju po pitanju fantastičnih i najboljih ljubavnika.
Za kraj ove sat i pol duge emisije stigao je još jedan blic u vidu pitanja o davanju autocesta u koncesiju kako bi se u proračun ušićarila neka lova, ali to su gotovo svi sudionici jednoglasno odbili, u stilu svoje ne damo nikome, kao da ništa do sada nije prodano ili ustupljeno strancima. Birači VII. izborne jedinice mogli su vidjeti tko će ih eventualno zastupati u Hrvatskom saboru iako za osamdeset posto njih mogu pretpostaviti kako ih nikada više nakon izbora neću vidjeti ni čuti, jer njima bi i sama mogućnost pojavljivanja na Markovu trgu, osim u svojstvu prolaznika ili turista, doslovno mogla značiti novu parolu – iz sedme izborne jedinice u sedmo nebo.

http://www.hrt.hr/index.php?id=pis&tx_ttnews%5Bcat%5D=453&cHash=6e412b7d6a

Tko ima želju i živaca, sve to može pogledati na linku iznad.

REGIONALNO JE GLOBALNO

Što se više približavaju izbori u Hrvatskoj postavlja se i pitanje mogućeg pobjednika, raznih koalicija, kako predizbornih tako i onih postizbornih, ali nigdje baš ne vidim ozbiljne analize o tome kolike su šanse regionalnih hrvatskih stranaka i kome će se one u konačnici prikloniti. IDS je ovdje svakako izuzetak, jer je već odavno tretiran kao svojevrsna podružnica SDP-a i uvjetno rečeno lijeve političke struje, a i u Istri je neprikosnoven već dva desetljeća. Istina, postoji još stranaka sa prefiksom regionalne, kao što je Primorsko – goranski savez koji će na izbore sa još dva politička subjekta, Blok umirovljenici zajedno i Hrvatska radnička stranka, a nositelj svih lista je Ljubo Jurčić koji svojedobno kao mogući predsjednički kandidat nije ni u SDP-u dobio izbore pa je pitanje što će moći učiniti na nacionalnoj razini, zatim Zagorska demokratska stranka o kojoj se gotovo ništa nije već tri godine čulo i Međimurski demokratski savez koji izlazi sa svojom listom na ove izbore, ali ako se u konačnici ne involvira u opciju ljevice teško da će na političkoj sceni, osim u samom Međimurju, bilo što relevantnije predstavljati.
Jedina regionalna opcija koja u Hrvatskoj nešto znači, a ne veže se na nijednu tzv. veliku stranku ili koaliciju je Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje, stranka koju formalno vodi Vladimir Šišljagić, ali je stvarni njen strateg, osnivač i deus ex machina trenutno slobode lišeni i utamničeni Branimir Glavaš. HDSSB ima već zavidnu podršku u regijama koje su uključene u ime stranke, ali za njih bi mogli glasovati ne samo oni regionalno orijentirani birači već i svi oni koji su izgubili svaku nadu da će HDZ bilo što više napraviti ne samo za boljitak nego i za doslovni spas ove zemlje, te birači potpuno konfuzni situacijom na, kolokvijalno rečeno desnici, zapravo među strankama koje se nazivaju pravaškima.
Stoga nije na odmet primijetiti kako je Glavaševa stranka već odavno prešla okvire regionalnog, a osebujni nastupi njenih članova u prošlom sazivu Hrvatskog sabora mnogima, još uvijek neodlučnim glasačima mogli bi dati podstreka da na skorašnjim izborima zaokruže baš tu opciju. Javno i nimalo defetističko suprotstavljanje vladajućima, poglavito HDZ-u od pojedinih je zastupnika te stranke u Parlamentu doslovno napravilo pučke tribune i pravi vox populi onoga što u konačnici mnogi misle, ali nemaju prilike ili ne žele to javno reći. Zato će politička platforma koju zastupa HDSSB u mnogome biti zanimljiva svima onima koji lokalni patriotizam više ne smatraju nečim zatvorenim nego baš naprotiv, identificirajući se sa regionalizmom i vlastitim problemima zapravo gledaju stvari globalno shvaćajući da je situacija na rubu katastrofe Slavonije i Baranje već davno postala nešto što se događa i na kompletnoj nacionalnoj razini.

MLAD, NADOBUDAN I UHIĆEN

Evo, baš čitam kako je uhićen Josip Boljkovac, kojemu je karlovačka OZNA bila poslodavac i u kojoj je svojedobno obnašao funkciju šefa, inače čovjek od skoro devedeset godina, pravi adolescent na pragu života. Došla policija i izvukla ga iz školskih klupa na zaprepaštenje ostalih vršnjaka, ali i onih mlađih poput Stipe Mesića, bez obzira što se njegove živuće generacijske kolege mogu bez problema poimence nabrojati, te ga sprovela do zagrebačkog Županijskog suda. Tereti ga se za ratni zločin iz svibnja 1945. kada su navodno crnogorske jedinice Korpusa Narodne Obrane Jugoslavije, nad kojim naš Hrvat Joža nije imao nikakve ingerencije, jer poznato je da Crnogorci slušaju samo drugo oko u glavi, izvršile ne spominje se točno što na području Duge Rese.
Naravno da svaki zločin treba biti sankcioniran i počinitelj procesuiran, ali što se k vragu čekalo dvadeset godina, jer nije Boljkovac jučer upao u neki dućan i rasturio ga u potrazi za Corega tabsom niti nije ukrao mjesečnu zalihu Antisklerina u nekoj karlovačkoj ljekarni nego se sve to dogodilo još tamo davne 1945., dakle prije masu godina. Međutim ne, tada je Joža ex-partizan postavljen za prvog ministra hrvatske policije, iste one koja ga je danas lišila slobodnog života i uživanja u povlaštenoj mirovini.
Sada se furati na onu pravda je spora, ali dostižna stvarno je jadno i deplasirano, jer taj im je čovjek sve ovo vrijeme bio dostupan, pa Karamarko danas, a niti bilo tko drugi prije njega nije morao glumiti Simona Wiesenthala pa po cijeloj kugli zemaljskoj ganjati ratne zločince iz Drugog svjetskog rata.
Pišu novinari dalje kako mu kuću čuvaju pripadnici interventne policije s fantomkama na glavi, a on je iz kuće izašao na štakama. Vjerojatno ta pomagala nisu smatrali opasnima i oduzeli mu ih kao možebitno oružje ili im se jednostavno partizana Jožu nije dalo nositi do automobila. Postavlja se i pitanje zašto mu uopće čuvaju kuću? Od koga? Partizanske eskadrile koju predvode neustrašivi tekstilac Franjo Kluz i televizor Rudi Čajavec ili možda od Karlovačke udarne brigade pod zapovjedništvom političkog komesara Petra Erdeljca, rođenog 1903., dakle mladića tek na pragu drugog stoljeća života.
Bilo kako bilo, Josip Ozna sve dozna Boljkovac je zaglavio u ćuzi na najmanje trideset dana, a što će se na kraju balade dogoditi saznati ćemo ako Jožek poživi dovoljno dugo da dočeka presudu ekspresno učinkovitog hrvatskog sudstva. Kako je krenulo uskoro bi mu se mogao pridružiti još jedan pubertetlija, njegov imenjak Manolić, pa se samo nadam da Remetinec osim prostorije za političko djelovanje ogranka HDZ-a posjeduje i pristojno opremljen odjel gerijatrije.

O SOLE MIO

Ovih se dana predsjednica Vlade okolo hvali kako je broj nezaposlenih puno manji nego u istom mjesecu prošle godine i kako je taj optimističan podatak rezultat predanog rada vladajućih na politici zapošljavanja. Međutim, istina je kao i obično kad se o hrvatskoj stvarnosti radi ipak drugačija i poraznija, kako po vladine imaginarne napore, tako i po samu – predizbornim optimizmom obasjanu – predsjednicu te iste Vlade.
Broj nezaposlenih nije pao zato što je otvorena sva sila perspektivnih tvornica gdje će se proizvoditi sve ono što Hrvatska sada, ponekad i nekontrolirano uvozi, već zbog toga što je zaposleno oko pet tisuća ljudi u javnom sektoru koji do neba vapi za smanjivanjem, a ne novim megalomanskim punjenjem često izmišljenih radnih mjesta.
Drugi razlog, po vladajuće povoljnije statistike iz Zavoda za zapošljavanje, je brisanje onih koje se zbog prekvalifikacije educira, pa s obzirom da za vrijeme te edukacije ipak nešto rade, elegantno su maknuti s popisa nezaposlenih.
Treći razlog su javni radovi, dakle čišćenje lišća što bezobrazno svake jeseni pada po parkovima, branje jabuka koje ionako uvozimo kao da svojih nemamo dosta, ali ajde... barem nećemo pjevati „Jabuka je neobrana“, zatim uređenje okoliša kreditima izgrađenih prometnica i ostalih javnih površina.
Četvrti i najzanimljiviji saveznik povoljne statistike u segmentu zapošljavanja je ni manje ni više nego vrijeme, koje je baš u izbornoj godini odlučilo jako dugo ostati lijepo. Shodno tome, sunce se pokazalo kao najbolji poslodavac, pa su sezonci još uvijek na moru i daleko od matičnih Zavoda gdje već više od šest mjeseci ne odlaze po onaj famozni pečat koji potvrđuje njihovu prisutnost u evidenciji nezaposlenih. Sunce se pokazalo i kao dobar predizborni adut vladajućih, bez obzira što aktualni ministar zdravstva Milinović poziva da se za njega i njegove frendove iz stranke ne glasa pa bi možda bilo najbolje da na listi za potencijalnog zastupnika – posebice u onim izbornim jedinicama na moru – na prvom mjestu kao kandidat bude postavljeno upravo sunce. U slučaju pobjede to nebesko tijelo kasnije može postati predsjednik Sabora, ministar turizma ili čak predsjednik Vlade, iako bi bilo čudno da u politiku uđe netko tko samo sja i grije, dakle radi svoj posao, a za to ne traži nikakvu enormnu plaću.
Kako god bilo, ova trenutna brojka od 283.667 nezaposlenih uskoro će postati samo lijepa ljetna uspomena predsjednici Vlade i njenim stranačkim patuljcima, jer lišće će otpasti, jabuke do iduće godine neće trebati brati, prometnice će biti manje protočne pa samim tim i okoliš uz njih čišći, a i to sunce će se jednostavnim zakonima koji u prirodi vladaju pretvoriti u puno manje primamljivo turistima, ali i sezoncima te njihovim poslodavcima i cifra nezaposlenih ponovno će skočiti na gotovo deset posto od ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Tada će to isto sunce, do sada saveznik vladajućih i njihovih statistika koje se odnose na ionako veliki broj nezaposlenih, postati problem jer su izbori u prosincu kada je naše drago, žuto sunčeko uglavnom na godišnjem odmoru i briga ga za izbore u Hrvatskoj.

TKO TEBE VJEROM, TI NJEGA PLAKATOM

Ovogodišnji popis stanovništva uglavnom se bazira na prepucavanjima oko pitanja vjere, gdje s jedne strane stoji nesumnjivo privilegirana Katolička crkva, a s druge strane pripadnici eksplicitno ne spomenutih vjerskih zajednica, ali i agnostici, ateisti, dakle svi ostali. Prijepori su nastali odmah nakon objave obrasca na kojemu je vjersko izjašnjavanje svedeno na četiri mogućnosti: katolik, ostali, niste vjernik i ne želite se izjasniti, što je pokrenulo cijelu lavinu negodovanja, jer je samo katolička vjera poimence istaknuta, a dovelo je čak i do toga da pojedini popisivači nisu željeli upisivati ono što im je rečeno, nego nešto što se njima svidjelo, pa su pravoslavce upisivali kao grkokatolike valjda zato što je bitno da ste katolik, pa makar i grko. Naime, članak 41. Ustava Republike Hrvatske svakome jamči prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, VJERI, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Ako je tome tako, pa zašto se onda ističe pripadnost samo katoličkoj vjeri, prvenstveno stoga što taj isti Ustav ne kaže da je Hrvatska zemlja katoličkog naroda, već je sekularna država u kojoj bi ravnopravno trebali obitavati svi njeni građani. Kada se nedavno u javnosti pojavila inicijativa i svojevrstan apel stanovništvu neka se ne ustručavaju izjasniti onako kako se osjećaju i budu katolicima samo zato što im to tradicija ili odgoj nalažu, članovi Hrvatske biskupske konferencije odmah su zauzeli obrambeni gard kao da je netko, u najmanju ruku, poželio ukinuti Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Promptno su se okupili pred predstavnicima medija i poručili kako se „svi kršteni u Katoličkoj crkvi i oni koji njoj pripadaju“ valjda pod obavezno moraju „izjasniti katolicima“ uz već gotovo neizostavno spominjanje prošlih vremena „u kojima je grijeh bio reći da ste Hrvat ili katolik“. Moram priznati da im, barem kada sam ja u pitanju, ovakav argument uopće ne koegzistira sa svjesnošću i realnošću iz jednostavnog razloga što se moje krštenje dogodilo baš u ono „mračno doba komunizma“, a moja svjesnost o pripadnosti hrvatstvu i katoličanstvu bila je na razini svake dvomjesečne bebe koju župnik polijeva vodom, a ona urla da čitava crkva odzvanja zato što je dotični tom svetom tekućinom bebu probudio iz bezgrešnog i pravedničkog sna. Ovime hoću reći kako je zaista glupo, pa čak i na razini ucjene, nekoga tko je kršten prije nekoliko desetljeća, potpuno nesvjestan što mu se tada događalo i bez osobnog pristanka na taj čin, sada upozoravati da se izjasni kao katolik. Posebno me smeta biskupsko razmišljanje gdje je kvantiteta važnija od kvalitete, pa je crkvenim dostojanstvenicima primarno da se što više ljudi izjasni katolicima, a nije im važno da se takvima deklariraju oni koji zaista tu vjeru prakticiraju i žive u svakodnevnom životu. Kada bi to bilo tako ona brojka od 88% s plakata, čije je lijepljenje po gradovima velečasne poprilično naljutilo, svela bi se na manje od 30%, jer većina vjernika u Crkvu odlazi rijetko, neki samo blagdanima ili nedjeljom, a ima i onih koji se ne sjećaju kada su posljednji puta kročili u Božju kuću. Ovu sekularnu inicijativu još i mogu razumjeti, jer u Hrvatskoj se danas ipak drugačije razmišlja nego prije dva desetljeća, pa njeni građani bez nekih posebnih političkih pritisaka mogu slobodnije izražavati svoje vjerske i nacionalne osjećaje, ali ne razumijem crkvenjake i njihove postupke. Prizivajući neka „mračna prošla vremena“ i pozivajući se na krštenje u Katoličkoj crkvi kao obvezu po kojoj ćete se izjasniti katolicima, izgledaju upravo kao pastiri koji su panično uplašeni mogućnošću gubljenja stada i kolektivne amnezije katoličkoga puka kada im popisivači stignu na vrata. Valjda ljudi znaju što su, nisu ovce i tupsoni, pa da se neće deklarirati katolicima, ako se zaista tako i osjećaju ili se preko noći konvertirati, te ujutro negirati svoju vjersku pripadnost. Uostalom, zašto bi se uopće pitanje vjere, ukoliko je ona zaista osobna i intimna stvar svakoga čovjeka, trebalo naći na obrascu za popis stanovništva, jer očito samo zbunjuje i popisivače i stanovnike? Nakon svih prepucavanja na relaciji jesi vjernik – nisi vjernik, dođe mi da i ja pokrenem neku inicijativu, onu treću, referirajući se na mogućnost vjerskoga neizjašnjavanja, pa neka i jedni i drugi poslije nagađaju koliko tko ima postotaka vjernih ili nevjernih. S obzirom da se sve uglavnom vrti oko vjeroispovijesti i svi su se fokusirali samo na birokratski bezvezno sročeno pitanje o vjerskoj pripadnosti, nitko se ne osvrće na jednu puno veću nebulozu. Naime, popisivač vas lijepo pita gdje ste rođeni i vi mu, isto tako lijepo odgovorite, da bi samo nekoliko pitanja kasnije bili zamoljeni odgovoriti gdje vam je bila majka u vrijeme vašega rođenja, kao da niste ispali iz nje ginekologu ili babici u ruke, nego vas je vlastita mama u onom posljednjem „tiskanju“ katapultirala kilometrima daleko, doslovno u drugi grad, pa ste se našli na dvije različite zemljopisne širine u par sekundi. To je pravi dragulj ili, ako hoćete oniks, od pitanja, jer ako vas već prave budalama i sumnjaju da ćete se vjerski izjasniti onako kako osjećate, kakav tek idiot ispadate ukoliko ne znate gdje je u vrijeme vašeg rođenja bila osoba bez koje se niti ne bi rodili i s kojom ste do tog trenutka bili povezani ne baš tako dugačkom pupčanom vrpcom.

VELKAM TU KROEJŠA

U referencama gospođe premijerke Jadranke Kosor stoji da se služi engleskim i njemačkim jezikom, ali kad god se upusti u verbalnu komunikaciju na bilo čemu što nije hrvatski, u pravilu se katastrofalno osramoti.

Kada je prošlo ljeto na naplatnim kućicama u Lučkom dijelila letke i vehementno mahala stranim gostima u svrhu promicanja hrvatskog turizma, obratila se jednoj mađarskoj obitelji pravim Tarzanskim izgovorom engleskog jezika, pa ih informirala: „Aj voz d dej aftr jestrdej in Hangari“, čime je vjerojatno mislila na prekjučer, ali u njenoj interpretaciji to je ispalo danas. Ova jezična eskapada hrvatske premijerke tjednima je služila za sprdanje i ismijavanje dotične na gomili internetskih foruma i portala, ali ona se nije obeshrabrila i zauvijek zašutjela na engleskom, već je krenula u novu poliglotsku avanturu i održala govor pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku koji vjerojatno ni ona sama nije razumjela.

Ali, ni to nije sve... Prosipala je gospođa engleske bisere i na Godišnjoj skupštini guvernera članica Europske banke za obnovu i razvoj, kada je poprilično banalnu kraticu EBRD, što će reći European Bank for Reconstruction and Development, pročitala kao Aj Bi E Hi Bi, s posebnim naglaskom na ono Hi za koje nitko ne zna gdje ga je iščupala.
Najnovija blamaža koju si je priuštila dogodila se na Zagrebačkom velesajmu pristupivši američkom štandu gdje se upustila u krajnje neumjesnu ulizivačku konverzaciju s veleposlanikom te zemlje u Hrvatskoj.
Prvo je od njega, kao svojedobno od Obame autogram, nažicala zastavicu za koju ne zna da se kaže Flag, a onda mu je zaželjela dobrodošlicu u Hrvatsku, ali i u Ameriku. Što je time htjela reći, zasigurno ni ona sama ne zna, jedino ako hrvatsku suverenost nije u potpunosti odbacila i državu stavila pod američki protektorat, te od nje napravila novu članicu SAD-a. Druga je mogućnost da premijerka misli kako je Zagrebački velesajam u Los Angelesu, jer suvislog i racionalnog objašnjenja za ovako izgovorenu glupost jednostavno nema.

S obzirom da nam premijerka govori i njemački, sva je sreća da nije, barem ne javno, naletjela i na njihovog veleposlanika i fektala Flugge, pa uvlakački izjavila: „Vilkomen in Kroacien und Dojčland“.
Nakon ovog najnovijeg verbalnog ispada preostaje nam samo da gospođu Kosor uljudno zamolimo za prestanak pokušaja komunikacije na engleskom s bilo kime, jer tko zna što bi još uspjeli čuti, a i turistički bi djelatnici mogli promijeniti slogan o maloj zemlji za veliki odmor u velkam tu Kroejša, zemlju u kojoj su strani jezici njenoj premijerki zaista strani.

LAKU NOĆ HRVATSKA

Na Markovu trgu u Zagrebu sukobili su se prosvjednici koji, po mišljenju vladajućih silom žele zaustaviti ulazak prosperitetne, napredne, te socijalno i pravno uređene Hrvatske u EU i policija, čiji glavni šef buntovan narod navodno naziva Indijancima. Okupljanje je počelo relativno mirno, uz gromoglasan povik onima na vlasti kako su lopovi koji se konačno trebaju skinuti s grbače naroda i ultimativni zahtjev da ode u ropotarnicu povijesti upućen stanovitoj gospođi. S obzirom da je u hrvatskoj metropoli bilo jako hladno, prosvjednici su se odjednom odlučili malo relaksirati, jer u posljednje vrijeme ionako žive relaksiranije, pa su prestali uzvikivati parole i počeli bacati kamenje, cigle, boce i ostale mekane plišane predmete na policiju, a kada je jedan iščupani prometni znak završio među snagama reda, oni su odlučili uzvratiti, te tada iznenada počinje policijska akcija, vjerojatno nazvana Poštujte naše znakove. Organizator prosvjeda, pretpostavljam da se kao predvodnik Indijanaca zove Mali Hiawatha, pokušao je u međuvremenu preskočiti ogradu, ali je uhićen prije nego što je uspio dotaknuti sveto hrvatsko tlo. Epilog svega je nekoliko uhićenih i ozlijeđenih s obje strane barikade, te kolateralna šteta personificirana u par kontejnera i osobnih automobila.
Dok je prosvjed trajao političara nije bilo nigdje na vidiku. Za vladajuće mi je to nekako i logično, ali oporbena škvadra koja sebe naziva nekakvom kukuriku koalicijom ne samo da nije kukuriknula da se cijeli kokošinjac ori, nego se nije niti šapatom oglasila. Oni navodno čekaju da Vlada obznani datum izbora, a dok to dočekaju tko zna koliko će prometnih znakova po Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj biti iščupano, koliko će ljudi još završiti na Zavodu za zapošljavanje i koliko će jadnih i gladnih umirovljenika, nezaposlenih, ali i onih zaposlenih krenuti u akciju prekopavanja kontejnera, pa apeliram da se dotična odlagališta kućnoga otpada ne pale i uništavaju, jer u njima je možda neka prazna plastična boca od vode s okusom marelice ili borovnice.
Gospođa kojoj su stotine vikale da ode ukazala se tek nakon što je prosvjed završen, poželjevši svima laku noć, da bi dej aftr jestrdej izjavila kako nam treba mir i stabilnost, te da nećemo u EU ako budemo na cesti. Prosvjedi koji su se dogodili nemaju apsolutno nikakve veze s ulaskom u Europsku uniju, gdje su takvi događaji vrlo česti i sasvim normalni, pa je deplasirano stalno plašiti građane kako je svaka kritika vlasti automatski podmukli udar na nastojanja Hrvatske da završi pregovore. Interesantno, ozbiljnijih prosvjeda nije bilo godinama, ali se konačan datum ulaska u EU stalno prolongira, pa bi političari možda krivicu što je Hrvatska još uvijek na čekanju mogli pripisati svojoj nesposobnosti, mitu, korupciji, crnim fondovima i ostalim mutnim radnjama koje se u normalnom svijetu zasigurno događaju, ali se i adekvatno sankcioniraju. To što vladajuća stranka u Remetincu može osnovati svoj ogranak, Europi očito nije dovoljno, a reforme koje se stalno najavljuju i nikada ne provedu dosadile su već i Bogu i vragu i narodu i Bruxellesu. S obzirom u kakav su nas mrak bivši i sadašnji pojedinci na vlasti doveli, premijerkin noćni pozdrav nakon prosvjeda itekako je aktualan, samo je trebala dodati još jednu riječ i reći: „Laku noć, Hrvatska!“.

PROROČANSTVO

„Nećeš dugo“, reče Vladimir Šeks predsjedniku Sabora Bebiću, onako demokratski kako samo on to zna, referirajući se na funkciju koju barba Luka obnaša i još mu poručio kako on za njega nije Šeks... Nego tko je? Možda Ingrid Antičević? Koliko god ta izjava o skorom nogiranju iz najbolje fotelje u Saboru skandalozno zazvučala, veseli činjenica kako su nam njih dvojica, uz svesrdnu pomoć „ne bi se štel mešati“ Jarnjaka, priredili pravi parlamentarni performans začinjen galamom, lupanjem po stolu i odrješitom pojašnjenju glavnoga sabornika da je on šef parade dok sjedi na mjestu predsjedavajućeg. Jadni barba Luka se naime užasno uzrujao, pa se brojni gledateljski auditorij zasigurno s pravom uplašio da ga ne strefi kap, dok se bivši predsjednik Sabora Šeks, u posljednje vrijeme ionako kratkog fitilja, demonstrativno pokupio iz uzvišenog doma uvrijeđen kao mladenka ostavljena pred oltarom pet minuta prije vjenčanja. Gospodin koji se ne bi štel mešati nije slijedio Vladekov primjer nego je iznerviranom Bebiću poručio neka se drži zakona. Paradoks je to što su neki od uglednih članova stranke koju Jarnjak predstavlja uglavnom u Remetincu ili pod istragom USKOK-a, te se postavlja pitanje zašto rečeno upozorenje nije izrekao barem pedeset puta prije, počevši od svog bivšeg predsjednika Ive Sanadera.
Ovaj događaj u Saboru imao je sve atribute dobre predstave: uvod začinjen popevkama iz Remetinca, koji je za ovu priliku proklamiran u vojvodstvo, zatim nevjerojatan zaplet uz Lukine verbalne salve upućene dvojici stranačkih kolega i napuštanjem pozornice jednog od njih, te na kraju aplauz prisutne oporbene publike oduševljene izvedbom glavnoga glumca Bebića.
Samo nebo zna što ćemo još doživjeti od, u zadnje vrijeme očito nervoznih HDZ-ovaca, ali uzdamo se da Vladimir Šeks posjeduje sposobnosti vrsnih proroka i da će rečenicu koju je izrekao predsjedniku Sabora uskoro primijeniti - naravno u pluralu - na ostale članove svoje stranke, pa idući puta bijesan na sve oko sebe konačno proročanski konstatira: „Nećemo dugo!“

ČOBAN TJERA OVČICE

Najbolji vic ove godine svakako je najava o otvaranju 150.000 radnih mjesta u Hrvatskoj, pa ovakva predizborna nebuloza zaista zaslužuje naći se u sve opširnijoj antologiji hrvatske gluposti. Posebno je interesantna konstatacija kako nezaposleni ne žele ići u pastire i po prostranim livadama baviti se ovčarstvom, stoga me zanima hoće li se to otvoriti sto pedeset tisuća pastirskih radnih mjesta ili će se tu naći još neka zanimanja poput vodiča gusaka u magli ili možda brojača neostvarivih planova i bedastih izjava političara u predizbornoj kampanji, jer bi oni zasigurno imali najviše posla.
Zemlja u kojoj svaki dan bez posla ostaje tko zna koliko ljudi i koja trenutno ima oko 320.000 nezaposlenih sada će odjednom postati takav raj za zapošljavanje da će uskoro nedostajati radne snage, pa bi možda bilo pametno razmisliti o angažiranju i onih mlađih od 15 i starijih od 80 godina, s tim da bi ovi mali čuvali janjce, a ovi stariji ostalu stoku sitnog i krupnog zuba. Osim što je gotovo deset posto stanovništva nezaposleno, ali nikako neće u pastire, postoji i više od 70.000 onih koji rade, a plaću ne primaju, pa bi bilo dobro znati kakav je genijalan plan Vlada smislila za njih. Isto tako, ispada da ljudi odbijaju posao na Zavodu za zapošljavanje, jer kao neće raditi bilo što, a ja poznajem osobu koja ima završen fakultet i radi kao spremačica. Možda bi joj bilo pametnije postati pastirica s većom plaćom, kretati se na svježem zraku i biti okružena gomilom simpatičnih vunenih stvorenja koje je do sada viđala samo na slikama. Pridružiti bi joj se mogla još jedna – meni inače bliska osoba – koja ionako stalno govori kako će, kad joj sve dosadi, otići čuvati ovce. S obzirom da za sitnu kintu radi u hrvatskom školstvu, pruža joj se jedinstvena prilika za veću plaću i ostvarenje svih želja i snova. Tako će čak i one, koje sada žive na državnom proračunu, napokon moći rasteretiti isti i lijepo se prekvalificirati te konačno početi nešto privređivati i postati korisne.
Naravno da ovime ne impliciram nikakvo ruganje ili bilo što slično prema pastirima, cijenim ih i nemam ništa protiv njih, ali imam protiv ovakvih nevjerojatnih izjava s najviših mjesta u vlasti, koja bi trebala biti sretna ukoliko broj nezaposlenih ostane u ovim okvirima, jer se bojim da ne zaposle 150.000, a bez posla u međuvremenu ostane njih 200.000. S druge strane, kada bi se tako nešto i dogodilo, vjerojatno bi bilo proglašeno jednim od novih svjetskih čuda i nezapamćenim gospodarskim raritetom. Problem će nastati i ako svih onih 150 tisuća koji bi trebali biti potencijalno zaposleni požele baš postati pastirima i svi nahrupe čuvati ovce, pa na kraju bude više čobana nego ovaca u Hrvatskoj.
Sada upravo gledam kako ljudi ispred Zavoda za zapošljavanje preporučuju i vladajućima neka se uhvate rečenog posla sa domaćim životinjama, ali političare ne treba slati u čobane, oni to već odavno jesu, samo što svoje skoro pet milijunsko stado ne čuvaju, nego njime upravljaju baš kao da su ovce.

JASEN STIŽE DUNJO MOJA

Političari u Hrvatskoj su nevjerojatno interesantna sorta, pa samim time i neiscrpna inspiracija svakom tko se njima želi baviti. Međutim, postavlja se pitanje može li, recimo, u Vladu RH ući neka osoba nesklona aferama i skandalima, bilo da ih napravi kada uđe u Banske dvore ili ih već, kao prikolicu, dovuče za sobom.
Jedan od takvih je i novi ministar kulture, inače po zanimanju arheolog, Jasen Mesić. Njegov izbor za ministra nečega što u Hrvatskoj možda više i ne postoji u pravom smislu te riječi, mnogi su dočekali kao, najblaže rečeno, iznenađenje. Isto tako, postoji opravdani strah da spomenuti novopečeni ministar ne zatrpa i ono malo egzistirajuće hrvatske kulture kao što je, kao arheolog, navodno odgovoran za zatrpavanje vrijednog arheološkog nalazišta na splitskoj rivi 2007. godine. U to vrijeme, naime, Jasen je bio član komisije za nadzor radova na tom području koju je osnovalo Ministarstvo kulture, pa ga se smatra izravno „zaslužnim“ za taj, kako ga pojedinci nazivaju, kulturocid.
Dvije godine prije imenovan je pomoćnikom ministra kulture, te je vjerojatno zbog toga što mu je hobi ronjenje, postao voditelj Konzervatorskog odjela Ministarstva u slučaju potonulog talijanskog broda Re d‘Italia, koji je kod Visa 1866. godine potopila austrijska mornarica uz sudjelovanje oko pet tisuća Hrvata u njoj. Sumnja se da je upravo Mesić sebi pripisao zasluge za pronalazak tog broda, pa se slučaj i danas rješava na Općinskom sudu u Splitu.
Kao arheolog po zanimanju i pasionirani ronilac u slobodno vrijeme, Jasen će zasigurno svoje ministarske kulturnjačke reference vrlo uspješno potvrditi, recimo, u baletu. Možemo pretpostaviti kako ćemo uskoro u HNK moći gledati Labuđe jezero u kojemu će umjesto dotičnih ptica po jezeru izranjati ronioci na čelu sa crnim labudom Mesićem... Ili možda da uzmem primjer kazališta, gdje bi ministar mogao odobriti novac za predstavu u kojoj bageri zatrpavaju splitsku rivu zajedno sa rimskom i mletačkom ostavštinom ni manje ni više nego armiranim betonom. U književnosti će zasigurno sve biti podređeno arheologiji, pa će vjerojatno najplodniji pisac postati Mirjana Sanader, osoba na čiju je navodnu preporuku – tada još slobodni Ivo – uključio mlađahnog Jasena u politiku i gurnuo ga u unaprijed izgubljenu utrku za gradonačelnika Zagreba.
Prekrasno će izgledati i hrvatsko slikarstvo kada se svi relevantni hrvatski slikari udruže i postave izložbu "Re d‘Italia na dnu mora", a i Ministarstvo financija bi moglo u tom slučaju popuniti proračun, posebice ako ministar Jasen posjeduje saznanja gdje je nestala gomila zlata za koju legenda kaže da se nalazila na toj potonuloj olupini.
Ukratko, moguće je da će hrvatska kultura izuzetno profitirati ovim mladim i nadobudnim HDZ-ovim kadrom i kao Feniks se dići iz pepela do neslućenih visina ili će ipak, što je puno realnije, završiti u morskim dubinama kao još jedna podvodna iskopina koju će neki novi ministar uspjeti locirati, baš kao i više puta apostrofirani talijanski brod, tek za 139 godina.