Ovogodišnji popis stanovništva uglavnom se bazira na prepucavanjima oko pitanja vjere, gdje s jedne strane stoji nesumnjivo privilegirana Katolička crkva, a s druge strane pripadnici eksplicitno ne spomenutih vjerskih zajednica, ali i agnostici, ateisti, dakle svi ostali. Prijepori su nastali odmah nakon objave obrasca na kojemu je vjersko izjašnjavanje svedeno na četiri mogućnosti: katolik, ostali, niste vjernik i ne želite se izjasniti, što je pokrenulo cijelu lavinu negodovanja, jer je samo katolička vjera poimence istaknuta, a dovelo je čak i do toga da pojedini popisivači nisu željeli upisivati ono što im je rečeno, nego nešto što se njima svidjelo, pa su pravoslavce upisivali kao grkokatolike valjda zato što je bitno da ste katolik, pa makar i grko. Naime, članak 41. Ustava Republike Hrvatske svakome jamči prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, VJERI, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Ako je tome tako, pa zašto se onda ističe pripadnost samo katoličkoj vjeri, prvenstveno stoga što taj isti Ustav ne kaže da je Hrvatska zemlja katoličkog naroda, već je sekularna država u kojoj bi ravnopravno trebali obitavati svi njeni građani. Kada se nedavno u javnosti pojavila inicijativa i svojevrstan apel stanovništvu neka se ne ustručavaju izjasniti onako kako se osjećaju i budu katolicima samo zato što im to tradicija ili odgoj nalažu, članovi Hrvatske biskupske konferencije odmah su zauzeli obrambeni gard kao da je netko, u najmanju ruku, poželio ukinuti Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Promptno su se okupili pred predstavnicima medija i poručili kako se „svi kršteni u Katoličkoj crkvi i oni koji njoj pripadaju“ valjda pod obavezno moraju „izjasniti katolicima“ uz već gotovo neizostavno spominjanje prošlih vremena „u kojima je grijeh bio reći da ste Hrvat ili katolik“. Moram priznati da im, barem kada sam ja u pitanju, ovakav argument uopće ne koegzistira sa svjesnošću i realnošću iz jednostavnog razloga što se moje krštenje dogodilo baš u ono „mračno doba komunizma“, a moja svjesnost o pripadnosti hrvatstvu i katoličanstvu bila je na razini svake dvomjesečne bebe koju župnik polijeva vodom, a ona urla da čitava crkva odzvanja zato što je dotični tom svetom tekućinom bebu probudio iz bezgrešnog i pravedničkog sna. Ovime hoću reći kako je zaista glupo, pa čak i na razini ucjene, nekoga tko je kršten prije nekoliko desetljeća, potpuno nesvjestan što mu se tada događalo i bez osobnog pristanka na taj čin, sada upozoravati da se izjasni kao katolik. Posebno me smeta biskupsko razmišljanje gdje je kvantiteta važnija od kvalitete, pa je crkvenim dostojanstvenicima primarno da se što više ljudi izjasni katolicima, a nije im važno da se takvima deklariraju oni koji zaista tu vjeru prakticiraju i žive u svakodnevnom životu. Kada bi to bilo tako ona brojka od 88% s plakata, čije je lijepljenje po gradovima velečasne poprilično naljutilo, svela bi se na manje od 30%, jer većina vjernika u Crkvu odlazi rijetko, neki samo blagdanima ili nedjeljom, a ima i onih koji se ne sjećaju kada su posljednji puta kročili u Božju kuću. Ovu sekularnu inicijativu još i mogu razumjeti, jer u Hrvatskoj se danas ipak drugačije razmišlja nego prije dva desetljeća, pa njeni građani bez nekih posebnih političkih pritisaka mogu slobodnije izražavati svoje vjerske i nacionalne osjećaje, ali ne razumijem crkvenjake i njihove postupke. Prizivajući neka „mračna prošla vremena“ i pozivajući se na krštenje u Katoličkoj crkvi kao obvezu po kojoj ćete se izjasniti katolicima, izgledaju upravo kao pastiri koji su panično uplašeni mogućnošću gubljenja stada i kolektivne amnezije katoličkoga puka kada im popisivači stignu na vrata. Valjda ljudi znaju što su, nisu ovce i tupsoni, pa da se neće deklarirati katolicima, ako se zaista tako i osjećaju ili se preko noći konvertirati, te ujutro negirati svoju vjersku pripadnost. Uostalom, zašto bi se uopće pitanje vjere, ukoliko je ona zaista osobna i intimna stvar svakoga čovjeka, trebalo naći na obrascu za popis stanovništva, jer očito samo zbunjuje i popisivače i stanovnike? Nakon svih prepucavanja na relaciji jesi vjernik – nisi vjernik, dođe mi da i ja pokrenem neku inicijativu, onu treću, referirajući se na mogućnost vjerskoga neizjašnjavanja, pa neka i jedni i drugi poslije nagađaju koliko tko ima postotaka vjernih ili nevjernih. S obzirom da se sve uglavnom vrti oko vjeroispovijesti i svi su se fokusirali samo na birokratski bezvezno sročeno pitanje o vjerskoj pripadnosti, nitko se ne osvrće na jednu puno veću nebulozu. Naime, popisivač vas lijepo pita gdje ste rođeni i vi mu, isto tako lijepo odgovorite, da bi samo nekoliko pitanja kasnije bili zamoljeni odgovoriti gdje vam je bila majka u vrijeme vašega rođenja, kao da niste ispali iz nje ginekologu ili babici u ruke, nego vas je vlastita mama u onom posljednjem „tiskanju“ katapultirala kilometrima daleko, doslovno u drugi grad, pa ste se našli na dvije različite zemljopisne širine u par sekundi. To je pravi dragulj ili, ako hoćete oniks, od pitanja, jer ako vas već prave budalama i sumnjaju da ćete se vjerski izjasniti onako kako osjećate, kakav tek idiot ispadate ukoliko ne znate gdje je u vrijeme vašeg rođenja bila osoba bez koje se niti ne bi rodili i s kojom ste do tog trenutka bili povezani ne baš tako dugačkom pupčanom vrpcom.
