SEDMO NEBO

Ako ste subotnje predvečerje i večer kao ja, zbog zdravstvenih razloga, prisiljeni provesti u krevetu tada vam je internet idealan medij za skraćivanje vremena pogotovo u ovo predizborno vrijeme kada se poznate, manje poznate ili potpuno nepoznate stranke, udruge, koalicije ili nezavisne liste politički prepucavaju. Zbog nadolazećih izbora ove je subote HRT organizirala okupljanje svih onih što u Hrvatski sabor žele preko glasača s prebivalištem stacioniranih u VII. izbornoj jedinici, jednoj gotovo nakaradnoj teritorijalnoj tvorevini koja se od jugozapadnog dijela Zagrebačke županije via Karlovačke županije prostire sve do istočnog dijela Primorsko – goranske županije, a obuhvaća čak i južni dio Grada Zagreba. Tim su se biračima, dakle, na TV-u ukazali svi oni koji od njih očekuju kartu za četverogodišnje sjedenje u Sabornici na Markovu trgu u Zagrebu.
Počelo je predstavljanjem, što je i logično, s obzirom da veliku većinu njih potencijalni birači nikada nisu vidjeli niti su za njih čuli, pa se prvo moglo saznati kako na hrvatskoj političkoj sceni postoji nešto što se zove Abeceda demokracije, a odmah do njih smjestila se Agenda mladih demokrata – koliko se moglo razumjeti neke internetske piratske udruge – jer je dotični mladi gospodin stalno spominjao web, plus neke brojke koji je u vlasništvu svih ljudi svijeta i gdje se svi mogu uključiti. Na stolici broj tri sjedio je predstavnik Akcije mladih za što prvi puta čujem da uopće u Hrvatskoj postoji u bilo kakvom obliku, pa Akcija socijaldemokrata koja već godinama uzaludno pokušava doprijeti do birača, ali im to izgleda ni ovaj put neće uspjeti, zatim Akcija za bolju Hrvatsku čiji je predstavnik barem unio neki žar u svoje obraćanje, a do njega jedan jako ljut gospodin iz Autohtone – Hrvatske stranke prava spreman na doživotnu robiju poslati gotovo sve one koji su proteklih dvadeset godina prodefilirali hrvatskom političkom pozornicom. Pokraj tog poprilično bijesnog i decibelima nabijenog pravaša smjestio se čovjek sa naslovnica skoro svih dnevnih tiskovina ovih dana, a razlog toj neobičnoj popularnosti je navodna misteriozno stečena mirovina koju uživa pa je zato valjda po istim tim tajanstvenim kriterijima dospio i na listu koju čine Blok umirovljenika zajedno, Primorsko – goranski savez te Radnička stranka.
Nakon njih na red su došle i žene, preciznije rečeno pet dama koje su tamo poslane prezentirati Demokratsku stranku žena, čija se uzdanica na izborima odmah deklarirala kontra kukuriku i kokoda, što bi valjda trebalo presumirati da se žena drži one: nema ptice do prasice, zatim Hrvatsku demokratsku zajednicu, Hrvatsku europsku stranku, koja je svoj program predstavila kao povratak u budućnost što god to značilo, pa Hrvatska socijalno – liberalna stranka i na kraju Hrvatska stranka prava čija se predstavnica pohvalila kako su na listi te stranke za VII. izbornu jedinicu svih četrnaest kandidatkinja žene. Ovaj interesantan niz od pet dama prekinuo je predstavnik Hrvatske stranke prava – dr. Ante Starčević do kojega je sjedio član Hrvatskih laburista – Stranke rada čijoj je političkoj opciji voditelj vrlo profesionalno odmah prognozirao dobre rezultate na izborima i ulazak nekoliko kandidata u Parlament, bez objašnjenja odakle mu takva informacija, a kako se kristalna kugla i grah za bacanje nisu mogli vidjeti mogu samo pretpostaviti kako je čovjek nevjerojatno vidovit. Nakon njih na red je došao predstavnik Hrvatskog rasta, koji skraćenicu svoje udruge temelji na vrsti drveta, a istodobno mu smeta zalijevanje tratinčica po Zagrebačkoj i Ljubljanskoj aveniji, pa do njega Nacionalni demokrati koji pobjedu na izborima smatraju čudom neviđenim, a ja se slažem s prognozom njihovog člana i njegovim autoskepticizmom isto kao i većina onih koji su ovo sučeljavanje pratili. Poslije ovog pesimističnog kandidata na red su došli oni sa ipak malo više optimizma, a prva među njima bila je predstavnica Neovisne liste Ivana Grubišića, pa kandidat Saveza za promijene kojega većina poznaje sa Facebooka, ako se još itko uopće i sjeća detalja onih, uglavnom neučinkovitih prosvjeda protiv aktualno vladajućih, koji su organizirani preko te društvene mreže.
Iza mladog i nadobudnog Facebookovca smjestilo se konačno jedno poznato političko lice u funkciji predstavnika Kukuriku koalicije, a odmah do njega i čovjek iz Socijalističke radničke partije Hrvatske za koju su mnogi, pa i moja malenkost, zaboravili da je uopće još uvijek prisutna na političkoj sceni. On je svoje predstavljanje započeo konstatacijom kako je u prijašnjem socijalizmu bilo i puno dobrih stvari, a da li će ih, ukoliko dođu na vlast, zadržati i u sadašnjem ili budućem socijalizmu ostalo je nejasno. Iduća je na red došla predstavnica Zagrebačke nezavisne liste, a iza nje dva kandidata u istoj boji, prvi kao član Zelene liste, a drugi iz Zelenih zajedno, koji je odmah obznanio kako su osnovani tek prije nekoliko mjeseci, valjda sa očitom namjerom participirati samo kao prigodni ukras na izbornoj jelki.
Kad su svi tako lijepo završili svoje predstavljanje i nakon što su mnogi od njih proživjeli svojih prvih, a vjerojatno i zadnjih, pet minuta slave upućeno im je blic pitanje o teritorijalnom preustroju Hrvatske. Skoro svi su se složili kako se on mora mijenjati, a na drugo isto takvo blic pitanje koje se ticalo poreza na imovinu bili su gotovo pa složni u odgovoru da se novi nameti pučanstvu nikako ne smiju dozvoliti, barem ne dok traje predizborna kampanja, a kad se dođe na vlast tko zna kakva će se priča pričati. Voditelji su tada ponovno krenuli postaviti pitanje koje nije ovako brzinsko i svjetleće kao dva prije, jer se htjelo u čitavoj minuti danoj svakome ponaosob saznati što prisutni misle o aktualnoj gospodarskoj slici Hrvatske i bolnim rezovima koji će nezaobilazno morati uslijediti nakon što prođe ova vesela i optimistična predizborna karavana. Većina je zaključila kako će bolni rezovi biti neminovni, ali kojim će intenzitetom ta bol sve građane Hrvatske boljeti nije obznanjeno.
Da se emisija ne bi protegnula do duboko u noć opet se pobrinuo voditeljski par skočivši naglo na dva nova brzinska pitanja i isto takve odgovore. Prvo se odnosilo na proširenje predsjedničkih ovlasti o čemu se većina izjasnila za status quo, dakle ono što je i sada u opisu predsjedničkog posla na snazi, a drugo je bila ponovno iz naftalina izvučena dvojba oko rada nedjeljom. Tu su mišljenja bila podijeljena, što iskreno čudi s obzirom da se većina stranaka u Hrvatskoj praktički kune u svoju demokršćansku orijentaciju, pa je ipak prevagnula većina onih koji smatraju da se nedjeljom treba raditi ne zaboravivši spomenuti onu već izlizanu demagošku floskulu o adekvatnom plaćanju onih koji nedjelom moraju otići na svoja radna mjesta.
Poslije dva blica opet je na red došlo pitanje na koje se ne odgovara sa suhoparnim da ili ne, već se još jednom dobilo čak minutu za odgovor, a radilo se o ulasku Hrvatske u EU, što nije dobilo konsenzus svih prisutnih. Ispalo je poprilično neriješeno sa blagom tendencijom prevladavanja onih koji ipak ne bi još ulazili u tu asocijaciju, a predstavnik Agende mladih demokrata alias piratske koalicije rekao je kako u svakom slučaju treba ući u Europsku uniju jer su građani hrvatske „...bolji, ljepši, pametniji i bolji ljubavnici od svakog prosječnog Europljanina“, uz dodatak kako se svi čude što imamo maslinovo ulje, sunce, čisto more i domaće vino. Ja samo mogu konstatirati kako se čudim što je Hrvatska sa takvim atributima i epitetima tu gdje je, ali može biti kako ovi u EU to jednostavno nisu još uvijek shvatili, a kako i bi kad su ionako gluplji od nas ili možda ne žele oštru konkurenciju po pitanju fantastičnih i najboljih ljubavnika.
Za kraj ove sat i pol duge emisije stigao je još jedan blic u vidu pitanja o davanju autocesta u koncesiju kako bi se u proračun ušićarila neka lova, ali to su gotovo svi sudionici jednoglasno odbili, u stilu svoje ne damo nikome, kao da ništa do sada nije prodano ili ustupljeno strancima. Birači VII. izborne jedinice mogli su vidjeti tko će ih eventualno zastupati u Hrvatskom saboru iako za osamdeset posto njih mogu pretpostaviti kako ih nikada više nakon izbora neću vidjeti ni čuti, jer njima bi i sama mogućnost pojavljivanja na Markovu trgu, osim u svojstvu prolaznika ili turista, doslovno mogla značiti novu parolu – iz sedme izborne jedinice u sedmo nebo.

http://www.hrt.hr/index.php?id=pis&tx_ttnews%5Bcat%5D=453&cHash=6e412b7d6a

Tko ima želju i živaca, sve to može pogledati na linku iznad.

REGIONALNO JE GLOBALNO

Što se više približavaju izbori u Hrvatskoj postavlja se i pitanje mogućeg pobjednika, raznih koalicija, kako predizbornih tako i onih postizbornih, ali nigdje baš ne vidim ozbiljne analize o tome kolike su šanse regionalnih hrvatskih stranaka i kome će se one u konačnici prikloniti. IDS je ovdje svakako izuzetak, jer je već odavno tretiran kao svojevrsna podružnica SDP-a i uvjetno rečeno lijeve političke struje, a i u Istri je neprikosnoven već dva desetljeća. Istina, postoji još stranaka sa prefiksom regionalne, kao što je Primorsko – goranski savez koji će na izbore sa još dva politička subjekta, Blok umirovljenici zajedno i Hrvatska radnička stranka, a nositelj svih lista je Ljubo Jurčić koji svojedobno kao mogući predsjednički kandidat nije ni u SDP-u dobio izbore pa je pitanje što će moći učiniti na nacionalnoj razini, zatim Zagorska demokratska stranka o kojoj se gotovo ništa nije već tri godine čulo i Međimurski demokratski savez koji izlazi sa svojom listom na ove izbore, ali ako se u konačnici ne involvira u opciju ljevice teško da će na političkoj sceni, osim u samom Međimurju, bilo što relevantnije predstavljati.
Jedina regionalna opcija koja u Hrvatskoj nešto znači, a ne veže se na nijednu tzv. veliku stranku ili koaliciju je Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje, stranka koju formalno vodi Vladimir Šišljagić, ali je stvarni njen strateg, osnivač i deus ex machina trenutno slobode lišeni i utamničeni Branimir Glavaš. HDSSB ima već zavidnu podršku u regijama koje su uključene u ime stranke, ali za njih bi mogli glasovati ne samo oni regionalno orijentirani birači već i svi oni koji su izgubili svaku nadu da će HDZ bilo što više napraviti ne samo za boljitak nego i za doslovni spas ove zemlje, te birači potpuno konfuzni situacijom na, kolokvijalno rečeno desnici, zapravo među strankama koje se nazivaju pravaškima.
Stoga nije na odmet primijetiti kako je Glavaševa stranka već odavno prešla okvire regionalnog, a osebujni nastupi njenih članova u prošlom sazivu Hrvatskog sabora mnogima, još uvijek neodlučnim glasačima mogli bi dati podstreka da na skorašnjim izborima zaokruže baš tu opciju. Javno i nimalo defetističko suprotstavljanje vladajućima, poglavito HDZ-u od pojedinih je zastupnika te stranke u Parlamentu doslovno napravilo pučke tribune i pravi vox populi onoga što u konačnici mnogi misle, ali nemaju prilike ili ne žele to javno reći. Zato će politička platforma koju zastupa HDSSB u mnogome biti zanimljiva svima onima koji lokalni patriotizam više ne smatraju nečim zatvorenim nego baš naprotiv, identificirajući se sa regionalizmom i vlastitim problemima zapravo gledaju stvari globalno shvaćajući da je situacija na rubu katastrofe Slavonije i Baranje već davno postala nešto što se događa i na kompletnoj nacionalnoj razini.

MLAD, NADOBUDAN I UHIĆEN

Evo, baš čitam kako je uhićen Josip Boljkovac, kojemu je karlovačka OZNA bila poslodavac i u kojoj je svojedobno obnašao funkciju šefa, inače čovjek od skoro devedeset godina, pravi adolescent na pragu života. Došla policija i izvukla ga iz školskih klupa na zaprepaštenje ostalih vršnjaka, ali i onih mlađih poput Stipe Mesića, bez obzira što se njegove živuće generacijske kolege mogu bez problema poimence nabrojati, te ga sprovela do zagrebačkog Županijskog suda. Tereti ga se za ratni zločin iz svibnja 1945. kada su navodno crnogorske jedinice Korpusa Narodne Obrane Jugoslavije, nad kojim naš Hrvat Joža nije imao nikakve ingerencije, jer poznato je da Crnogorci slušaju samo drugo oko u glavi, izvršile ne spominje se točno što na području Duge Rese.
Naravno da svaki zločin treba biti sankcioniran i počinitelj procesuiran, ali što se k vragu čekalo dvadeset godina, jer nije Boljkovac jučer upao u neki dućan i rasturio ga u potrazi za Corega tabsom niti nije ukrao mjesečnu zalihu Antisklerina u nekoj karlovačkoj ljekarni nego se sve to dogodilo još tamo davne 1945., dakle prije masu godina. Međutim ne, tada je Joža ex-partizan postavljen za prvog ministra hrvatske policije, iste one koja ga je danas lišila slobodnog života i uživanja u povlaštenoj mirovini.
Sada se furati na onu pravda je spora, ali dostižna stvarno je jadno i deplasirano, jer taj im je čovjek sve ovo vrijeme bio dostupan, pa Karamarko danas, a niti bilo tko drugi prije njega nije morao glumiti Simona Wiesenthala pa po cijeloj kugli zemaljskoj ganjati ratne zločince iz Drugog svjetskog rata.
Pišu novinari dalje kako mu kuću čuvaju pripadnici interventne policije s fantomkama na glavi, a on je iz kuće izašao na štakama. Vjerojatno ta pomagala nisu smatrali opasnima i oduzeli mu ih kao možebitno oružje ili im se jednostavno partizana Jožu nije dalo nositi do automobila. Postavlja se i pitanje zašto mu uopće čuvaju kuću? Od koga? Partizanske eskadrile koju predvode neustrašivi tekstilac Franjo Kluz i televizor Rudi Čajavec ili možda od Karlovačke udarne brigade pod zapovjedništvom političkog komesara Petra Erdeljca, rođenog 1903., dakle mladića tek na pragu drugog stoljeća života.
Bilo kako bilo, Josip Ozna sve dozna Boljkovac je zaglavio u ćuzi na najmanje trideset dana, a što će se na kraju balade dogoditi saznati ćemo ako Jožek poživi dovoljno dugo da dočeka presudu ekspresno učinkovitog hrvatskog sudstva. Kako je krenulo uskoro bi mu se mogao pridružiti još jedan pubertetlija, njegov imenjak Manolić, pa se samo nadam da Remetinec osim prostorije za političko djelovanje ogranka HDZ-a posjeduje i pristojno opremljen odjel gerijatrije.