ALELUJA

Velečasni Zlatko Sudac je slikar, pjevač, tekstopisac, poduzetnik i tko zna što još sve ne. U slobodno vrijeme odlazi na Thompsonove koncerte i lijepi flastere na stigme koje su mu se pojavile prije više od deset godina.
Ali, nije to ništa prema onome što smo saznali ovih dana. Sudac ima još skrivenih aduta koje otkriva periodički, pa nikada nije sigurno kakvo će nam novo čudo prezentirati. Posljednje od čudesa ovog stigmatika i karizmatika zaista je fenomenalno, posebice na početku turističke sezone i abnormalne gužve na svakom od trajektnih pristaništa, gdje nervozni i ispečeni turisti čekaju prelazak na otoke. Zlatko nema tih briga, on na susjedni otok jednostavno prošeće, jer čudotvorni velečasni zapravo hoda po vodi! Aleluja!
Ovaj blasfemičan prikaz nije izmislio nikakav rušitelj vjere ili neki sudac Ustavnog suda koji je ukinuo, pod očitim pritiskom Crkve donešen Zakon o zabrani rada nedjeljom, već gospon velečasni osobno. Sliku dotičnog stigmatika možemo vidjeti na njegovom nosaču zvuka "Put, istina i život", gdje odjeven u svetačku bjelinu capka po vodi, vjerojatno negdje na pučini između Rijeke i Krka. S desne mu strane, također ne potonuvši, korača Maja Blagdan, po izgledu tek izašla iz srednje škole i još jedan tip koji također pjeva i svira s velečasnim na albumu.
Ovo hodanje po vodi samo je jedno od niza nadnaravnih akrobacija koje je Sudac već ranije objavio svekolikom pučanstvu. Naime, svi koji su imalo upoznati sa likom i djelom ovog katoličkog svećenika znaju da je levitirao, tj. lebdio, te razvio sposobnost bilokacije ili boravka na dva različita mjesta u isto vrijeme. To je uistinu fantastično, jer istovremeno može duhovno obnavljati Zdravka Tomca na jednoj lokalnoj televizijskoj postaji i prodavati svoj CD na štandu u Mariji Bistrici nekoliko desetaka kilometara dalje. No, niti to nije sve što smo čuli od našega Zlatka... Jednom je, vjerovali ili ne, svijetlio kao žarulja, dakle doživio je prosvjetljenje u pravom smislu te riječi.
Ovako korisnog svećenika vjerojatno nikada nismo imali niti ćemo ga opet dočekati barem idućih dvije tisuće godina. Budući da svijetli i pritom levitira, mogao bi lebdjeti po stanovima siromašnih penzića kojima je zbog neplaćenih računa isključena struja i glumiti žarulju i to kod dvoje penzionera u isto vrijeme.
Kako bi, međutim, dokazao da je i on samo čovjek, javno je priznao svoje nekadašnje razne svjetovne nepodopštine kao što su seks, alkohol i droga, pa možda tu leži uzrok koji koincidira sa spomenutim Zlatkovim nadnaravnim sposobnostima.
Ipak, fali mu još nekoliko čuda, a jedno od tih zasigurno bi ga izbacilo u orbitu vinarske industrije, pa možda na sljedećem glazbenom uratku ugledamo velečasnog Zlatka kako u cipelama od krokodilske kože stoji na obali Save i pretvara je u kutjevačku Graševinu. To bi zaista bio vrhunac bogohuljenja koje dobroćudni i nekomercijalni svećenici Adalbert Rebić i don Ivan Grubišić teško da bi preživjeli.
Vidjevši ovog metropopa kako bez imalo srama, čak i likom kopira tisućljetnu moralnu i svaku drugu veličinu, pomislim kako mi je don Kaćunko puno draži i simpatičniji. On barem čvrsto stoji na zemlji i nazdravlja ličkom rakijom. Uostalom, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen!