U hrvatskoj, zapravo mađarskoj naftnoj kompaniji na hrvatskom teritoriju, posljednjih se mjeseci leti na sve strane. Gužva u zračnom prostoru stvorila se jer firma već duže vrijeme ne izlazi iz minusa, pa je nekoliko desetaka direktora lansirano ili na niže funkcije ili jednostavno katapultirano iz poduzeća. Neki su odletjeli, a neki tek čekaju polijetanje, živeći u blaženom neznanju gdje će im biti odredište. Promjena rukovodećeg kadra i drastično kresanje troškova te umjetno stvorenih radnih mjesta samo su popratne pojave godinama stvarane, u pravom smislu te riječi obiteljske idile, koja je donedavno vladala među zaposlenicima. Pogledajte samo telefonski imenik te tvrtke i rijetko ćete naići na neko prezime koje se ne ponavlja barem pet puta. Tamo su gotovo svi rođaci, kumovi, muževi, žene, djeca i unuci sadašnjih i bivših zaposlenika. Ako radno mjesto za bratovog malog nije postojalo, ništa strašno, izmislilo se za nekoliko dana. Na kraju radnog vremena cijela se obitelj našla na parkiralištu ispred Inine zgrade, osim bake koja radi u Naftaplinu i strica sa benzinske crpke na Trešnjevci koji nisu usput pa idu tramvajem, te tako lijepo zajedno otišli kući. Doma ih je čekao dedek, Inin penzić, s kojim su cijelo popodne raspravljali kako zaposliti još i onog nećaka koji planduje po lokalnim gostionama i navodno traži posao.
Za to vrijeme je sva sila direktora sudjelovala na daleko poznatim feštama koje su se priređivale na račun firme, posjedovala kartice, službene mobitele, automobile, uzimala skupa pića, ručkove i ostale delicije i umjesto novca plaćala ih jednim potpisom. Čak su tjedne i dnevne novine dobili besplatno kako od svoje jadne plaće ne bi morali odvojiti svaki dan užasno veliku cifru od sedam kuna.
A onda su u njihovu idilu, preko hrvatsko-mađarskog graničnog prijelaza simboličnog imena Letenye, ušli Tamas, Zsoltan i Ferenc te poput Kolomana 1102. godine preuzeli stvar u svoje ruke. Nova Pacta conventa samo je logična posljedica prodaje svega što u Hrvatskoj vrijedi kako bi se namirila nerealna i skupa predizborna politička obećanja. INA je prodana Mađarima koji sada faktički imaju sva vlasnička prava upravljati jedinom naftnom kompanijom u okruženju koja je nagomilala gubitke i posluje u milijunskom minusu. Atilu ne zanimaju rodbinske veze i stranačka pripadnost zaposlenika, pa bez problema lansira hrvatske direktore koji trenutno iz zraka nemoćno promatraju gdje će i kako tvrdo aterirati. Čak je i banalni godišnji odmor u srpnju za pojedince među njima prava avantura. U tako nešto su se upustili samo oni koji ili nemaju pojma što se oko njih događa ili oni koji su izuzetno samouvjereni i smatraju se nezamjenjivima.
Krenulo se od direktora, ali na njima sigurno neće završiti, jer treba srezati enormne troškove reprezentacije i nekako ukinuti sva ona izmišljena radna mjesta, pa će blagodati Ikarova sna uživati i mnogi koji nisu imali tu sreću postati rukovoditeljima. Nadam se samo da će kolateralnih žrtava, onih sa znanjem i iskustvom, biti što manje. INA je ogledni primjer kako naše probleme uvijek mora rješavati netko drugi, ovdje Mađari, jer sami nismo sposobni to učiniti. MOL-ovci su, za razliku od hrvatske političke vrhuške, bolne rezove odlučili napraviti promptno, krenuvši od onih koji ne mogu zamisliti da im tajnica ujutro na stol ne donese besplatne novine i kavu koju će krajem mjeseca platiti potpisom na narudžbenici. Kada počnu sve ukinute privilegije plaćati iz svog džepa, možda shvate da osobni dohodak od dvadesetak tisuća kunića treba konačno i zaraditi, ukoliko u međuvremenu, naravno, ne odlete iz direktorske fotelje.
Nema komentara:
Objavi komentar