MALO VITRA U VLADI

Gospođa premijerka navodno je rekonstruirala Vladu RH smijenivši tri ministra i jednu ministricu za koje, osim financijaša Šukera, uopće sada nije bila potrebna smjena, a s obzirom na neke druge likove koji su iz tog društva trebali već odavno odletjeti. Vjerojatno je opravdano i izbacivanje Branka Vukelića, ali on također spada u skupinu onih za koje se davnih dana trebao pobrinuti Zavod za zapošljavanje, jer prošlo je već podosta vremena od padanja helikoptera, MIG-ova i gradnje mosta koji nikamo ne vodi, osim možda prema selu rečenog, sada bivšeg ministra obrane. Po tom se mostu, koji košta silnu lovušu, nitko nikada nije provezao, a po svemu sudeći niti neće, pa ni sam Vukelić, kojemu će to ostati valjda trajni spomenik na nesposobnost i glumatanje dobrotvora po lokalnoj seoskoj razini.
Božo Biškupić, dobroćudni djedica s Debanićevog brijega u Vrapču, najpoznatiji po tome što je bio osobni fotograf Ive Sanadera, također odlazi iako nije napravio apsolutno ništa – ni dobro ni loše. Njega će zamijeniti Jasen Mesić, a za one slabijeg pamćenja, to je lik koji se na prošlim izborima kandidirao za gradonačelnika Zagreba i trajao upravo toliko dugo koliko i predizborna kampanja za tu funkciju. Kakve veze tip ima s kulturom znaju samo dragi Bog na nebesima i Jadranka Kosor, također stacionirana na nekom oblaku s kojega ne vidi da ovaj njen pokušaj katarze pred hrvatskom javnošću s nekakvom rekonstrukcijom nitko normalan ne doživljava ozbiljno. Da je zaista nešto htjela rekonstruirati prvi bi se na popisu trebali naći Božidar Kalmeta i Darko Milinović, ali oni stoje „kano klisurine“, moćni i nedodirljivi. Ili još bolje, trebala je deinstalirati kompletnu garnituru ministara, počevši od sebe, te raspisati izvanredne izbore i priznati da nema snage, volje, a ni znanja spasiti Hrvatsku od neminovnog bankrota i sindroma Grčke. Međutim ne, ona smjenjuje Marinu Matulović – Dropulić kao da će šutiranje spomenute gospođe iz Vlade dekontaminirati okoliš od političkog otpada koji već godinama terorizira građane Hrvatske svojom demagogijom i nesposobnošću. Možda bi bilo pametnije da je bivšu ministricu Dropulić Jadranka postavila umjesto Šukera, jer ta žena barem zna kako zaraditi silnu lovu, pa bilo to i preko dionica Radićevog IGH.
Na kraju se nameće zaključak kako je sve to samo „malo vitra“ prema onome što ovoj zemlji stvarno treba, a to je uragan pete kategorije koji će pomesti i zauvijek otpuhati kompletnu garnituru političara što su Hrvatsku ne samo doveli na rub ponora, već je i doslovno strovalili u bezdan.

ALI BABA IVO I TISUĆE ASKETA

Da je Hrvatska nevjerojatna zemlja puna čuda znalo se već odavno, ali ovo što se posljednjih dana događa zaista spada u rubriku „Vjerovali ili ne“. Hajka, potjera, lociranje i na kraju uhićenje bivšeg predsjednika Vlade RH, Ive Sanadera, dobilo je obrise komične tragedije ili tragične komedije. Mediji su se iz minute u minutu natjecali tko će donijeti najnoviji podatak o dotičnom, pa je sve bilo puno izvanrednih vijesti, novih informacija, poziva punici i puncu, pa se iskreno čudim što mu i babu u Dugobabama nisu izvukli iz groba i pitali što misli o unukovim nepodopštinama.
Ipak, najveća količina političkog i ljudskog licemjerja stigla je iz stranke koju je Sanader praktički do jučer vodio, posebice od strane Andrije Hebranga – čovjeka koji po vlastitom priznanju rijetko govori istinu – te neuništivog Vladimira Šeksa, osobe koja sve živo u Hrvatskoj zna, ali ne zna za nikakve crne fondove niti silne milijune što je njegov bivši stranački šef izvlačio iz raznih državnih firmi. Hebrang bez imalo srama izjavljuje kako je HDZ skromna organizacija i to još asketska, pa se samo možemo nadati kako na svojim sastancima ne prakticiraju bičevanje uz nezaobilaznu mantru: „Nismo ništa krivi, nismo ništa znali, Ivo je pokupio lovu!“
Godinama se već u političkim oporbenim krugovima, ali i u hrvatskoj javnosti postavlja pitanje financiranja HDZ-ovih predizbornih kampanja, a oni uporno trube kako je sve transparentno i u redu, iako svi u ovoj zemlji znaju da nije tako. Ukoliko ta tema ikada dođe na red, vjerojatno će ispasti kako je Sanader barem jednom tjedno išao na bankomat kod Britanskog trga i dizao po milijunčić ili dva kuna, tek toliko da se nađe, ako bi se skužilo da netko ima plakat više od „skromne asketske organizacije“.
Ivo će na kraju biti kriv i za Rončevićeve kamione, jer spomenuti je i dalje uvaženi zastupnik u Saboru, pa za Polančecovu Podravku, neku bezveznu i užasno skupu studiju, reflektore na nekom seoskom igralištu u podravskim bespućima, Kirinove mućke, Barišićeve rizničarske eskapade i sve one nepodopštine koje su radili visokopozicionirani pripadnici stranke, inače zaposleni kao predsjednici ili članovi uprava državnih i javnih poduzeća, a koji danas defiliraju po Remetincu. Toliki broj ljudi iz redova HDZ-a uključen je u kriminalne i korupcijske afere kakve se ne pamte, a najviši dužnosnici te iste stranke sada prvi puta čuju za tako nešto. S obzirom da imam rođakinju zaposlenu u dječjem vrtiću, pokušati ću je nagovoriti da tu priču proda onoj maloj djeci, pa me baš zanima hoće li je klinci izbaciti kroz prozor uz konstataciju kako su čak i oni bajke već odavno prerasli.
Nakon ovog spektakla može se pretpostaviti da će HDZ uskoro financirati snimanje akcijskog filma pod radnim naslovom Ivina nemoguća misija ili Zagreb – Slovenija – Austrija – Njemačka - Amerika. Sanadera bi glumio Tom Cruise, koji iza sebe već ima iskustva sa četiri nemoguće misije, dok bi ostali članovi HDZ-a glumili sami sebe, iz jednostavnog razloga što im glumatanje jako dobro ide. Nakon što bi film doživio neviđeni uspjeh snimao bi se nastavak koji bi se zvao Idemo dalje – Jadrankina nemoguća misija, a premijera bi se organizirala upravo na dan izbora za Parlament 2011. godine. Narodu ove zemlje, kojemu je dosta beskrupulozne pljačke, mita, korupcije i skandala možda bi se najviše svidio treći nastavak koji bi imao naslov Kud` Ivo, tud` i mi!

BROŠ NA GUZI

Premijerka nam je opet u elementu! Nakon što je Obamu prestravila veličinom crvene torbetine koju je, valjda izravno s tržnice Dolac, dovukla u Prag, posvetila se režiranju spotova za nadolazeću turističku sezonu. Jadranka se, u maniri šefice neke stroge ćudoredne komisije, osvrnula na uradak Hrvatske turističke zajednice kojim se svijetu prezentira ljetna ponuda „tako lijepe, a tako naše“, što god to značilo. Na stranu što su spotovi koji promoviraju hrvatske turističke vrijednosti u većini slučajeva stupidni i dosadni, ali sada smo po prvi puta saznali i da su seksistički, jer prikazuju određeni dio ženskog tijela prekriven šarenim bikinijem i fino osunčan s porukom: „Ne prži predugo!“ Premijerki je silno zasmetao taj kadar pa je promptno reagirala zahtijevajući da se dotična stražnjica izbaci iz spota uz obrazloženje kako zbog guze nećemo povećati turistički budžet niti privući više gostiju u našu malu zemlju s velikim problemima. Naravno da su Niko Bulić i ministar Damir Bajs, kao pravi uslužni podanici, prihvatili Jadrankin prijedlog, pa će cura koja se sunča ubrzo zajedno sa svojom stražnjicom odletjeti u povijesna bespuća. Percepcija kako Hrvatska, osim mora i sunca, potencijalnim posjetiteljima koji gledaju CNN, BBC i Eurosport može ponuditi samo još guzicu svakako nije spektakularna, ali je na tragu aktualne politike koja se, zbog recimo ulaska u Europsku uniju guzila svakom, pa i najnižem činovniku stacioniranom u Bruxellesu.
Što će u spot umjesto sporne stražnjice umetnuti turistički djelatnici vidjet će se uskoro, ali ukoliko žele sakriti seksistički dio mogli bi upotrijebiti broš sa, na primjer cifrom hrvatskog duga, koji ne samo da bi prekrio spornu guzu nego i cijelu osunčanu žensku.
Inače, premijerka je ispravno zaključila da je zaista grozno prikazivati određeni dio ženskog tijela u bikiniju kao poziv na ljetovanje, te bi bilo puno manje seksistički prikazati neku staru babu kako ogrnuta u kožuh od ovčje vune tjera stado po Velebitu i dedu u debelim ličkim čarapama sa guslama posred Dalmatine, Kalmetine ili kako se već ta autocesta zove... Tu bi se Zakon o ravnopravnosti spolova, koji je i Jadranka pisala, pokazao u svoj svojoj veličini, a turisti bi nakon odgledanog spota pohrlili u Hrvatsku naoružani klizaljkama, pomislivši da se Jadransko more usred ljeta smrzava.
Mora se imati na umu i to da je naša novopečena režiserka turističkih spotova nakon onog smušenog nastupa u igrokazu pod radnim naslovom „Barack, gdje da stavim ovaj crveni torbak veličine Hrvatske koji vučem za sobom?“, američkog predsjednika pozvala na „najljepše more“, pa bi bila katastrofa da Obama – želeći se preko CNN-a informirati kamo zapravo dolazi – ugleda kadar sa stražnjicom u krupnom planu i odluči kako nema šanse otići u zemlju gdje se ljeti ženske skidaju u bikinije. Nadajmo se samo da Barack neće pratiti CNN prije nego što naši turistički poslušnici izbace stražnjicu iz spota pa umjesto seksističke slike napišu: „Sve smo prodali, za ponuditi Vam više nemamo ništa, pa čak ni guzicu!“

PITAJ BOGA

Kardinal Josip Bozanić obratio se gledateljicama i gledateljima raznih dalekovidnica u Hrvatskoj kako bi im čestitao uskrsnuće Isusa, događaj koji nitko nije vidio, o kojemu nema nikakvih zapisa svjedoka i koji je obavljen pod velom mračne noći te posvemašnjoj Božjoj konspiraciji. Naš se kardinal i sam pita: „Kako mrtvo tijelo ponovno može oživjeti?“ Odgovor na to pitanje, međutim ne daje, jer u realnom životu takva egzibicija još nikome nije uspjela. To je moguće samo u Bibliji, gdje sve vrvi uskrslim živim leševima, od Lazara na dalje, koji bauljaju Jeruzalemom i okolicom. Bozanić interesantno konstatira u nastavku svoje čestitke kako su i apostoli bili prestrašeni Isusovom uskrslom pojavom, jer taman kad su ga dostojno oplakali on se – valjda maskiran, jer ga uopće ne prepoznaju – pojavljuje pred njima. Svi se skupa čudom čude ovom nevjerojatnom i neočekivanom događaju iako im je gomilu puta naglasio kako će uskrsnuti tri dana nakon što ga razapnu. Senilni i sklerotični apostoli ne samo da Isusa ne poznaju nego su i ženama koje su ga vidjele ponovno živog u facu skresali da je uskrsnuće tlapnja. Kako onda, pita se svaki današnji slobodnomisleći vjernik sa imalo mozga koji još nije svjedočio da se netko vratio s one strane groba, prihvatiti za ozbiljno ovaj nadnaravni čin kad ni oni Isusu najbliži nisu vjerovali da je tako nešto moguće. Kardinal kaže: „Uskrsli Isus, dakle, temeljni je Božji odgovor na sva čovjekova pitanja!“ U prijevodu, nemojte pitati Bozanića, iako bi vam on po svom opisu posla na to trebao odgovoriti, nego se lijepo obratite uskrslom Isusu koji ima Božji odgovor na sve što vas zanima.
Slušajući dalje kardinalovu čestitku povodom Uskrsa čovjek mora iznad glave imati ogroman suncobran ili barem sunčane naočale, jer on stalno spominje blješteće Kristovo svjetlo koje će obasjati one što vjeruju u ponovni život svih sadašnjih i budućih mrtvaca, pa možemo samo zamisliti kakvu će to, recimo na Mirogoju, sveopću pomutnju i gužvu izazvati. Ipak, najbolji dio čestitke je rečenica: „Jer, da Krist nije uskrsnuo, Crkve ne bi bilo i naraštaji se svijeta nikad ne bi s tolikim žarom okupljali u Njegovo ime i u Njega vjerovali.“ Dakle, ako nema uskrsnuća, nema ni Crkve! Temelji institucije, koja više od tisućljeća i pol zaglupljuje generacije diljem svijeta uvjeravanjima da je njen glavni junak, prkoseći svim zakonima fizike hodao po vodi, da je sa par ribica uspio nahraniti tisuće muškaraca dok su prisutni žene i djeca ostali gladni, koji je ozdravljao bolesne, proizvodio zombije kao na tekućoj vrpci dižući mrtvace iz grobova, spašavao lokalne droce od kamenovanja i šetao okružen gomilom sljedbenika nepostojećim Nazaretom, počivaju na od nikoga viđenom i posvjedočenom uskrsnuću tog istog junaka. Prema tome možemo zaključiti da je Crkva nastala samo zato što je Isus odlučio prestati biti mrtav, iako bi - s obzirom na skandale koje su mnogi njezini pripadnici proizvodili kroz stoljeća, a rade ih i danas - bilo puno bolje da je uskrsli Krist ostao počivati u miru.

USKRŠNJA BAJKA

Uskoro će Uskrs, uz Božić još jedan „najveći“ kršćanski blagdan, pa bi bilo dobro da se crkvenjaci konačno dogovore što je „veće“, roditi se ili uskrsnuti. Treba znati da ovaj mit o uskrsnuću nije svojstven samo Isusu, jer kao što su se rodili 25. prosinca, mnoštvo bogova je također i uskrsnulo, kao na primjer Oziris, Krišna, Dioniz te još neki. Zanimljivo je i to da su svima njima majke bile djevice, svi su hodali svijetom u pratnji dvanaestorice i usput činili razna čuda, zatim umrli i nakon tri dana uskrsnuli. Što se Biblije, kao apsolutne Božje riječi tiče, tamo se sam čin uskrsnuća nigdje ne spominje, a opis Isusovog ukazanja nakon što se vratio iz mrtvih evanđelisti različito opisuju. Malo je bedasto da jednom takvom događaju koji slovi kao najveći kršćanski blagdan baš nitko nije svjedočio. Konstatirano je samo kako je Isusov grob prazan i samim time se povjerovalo u uskrsnuće, a jedini koji su mogli o tom nevjerojatnom čudu nešto reći – rimski vojnici na straži ispred groba – su zaspali ili „obamrijeli“.
Kome se uskrsnuli Isus prvo ukazao također je nejasno, jer po Mateju su ga prve vidjele Marija Magdalena i još jedna Marija. Marko piše kako se ukazao najprije Mariji Magdaleni, a Luka da su ga prvi vidjeli Šimun i još jedan učenik, dok Ivan također spominje Mariju Magdalenu kao osobu kojoj se iznova živi Isus prvoj obratio. Začuđuje i to što ga nitko od učenika, osim Marije Magdalene te one druge Marije - i to samo u Evanđelju po Mateju - nije prepoznao kao da je od posljednjeg susreta s njim prošlo užasno puno vremena, a ne tričava tri dana. Nevjerojatno je da Bog svoga jedinorođenog Sina, čija je smrt na križu simbolizirala otkupljenje svih ljudskih grijeha, odlučuje vratiti među žive i to velebno djelo zadržava u potpunoj tajnosti. Svjedoka uskrsnuća nije bilo, u Bibliji se taj trenutak nigdje ne spominje, a milijuni vjeruju da se to zaista dogodilo.
Svi oni koji će na Uskrs bojati jaja i uz njih stavljati uglavnom kičaste plastične zečeve trebali bi znati kako taj običaj nije izvorno kršćanski nego je, kao i mnogo toga drugoga, preuzet od starih, tzv. poganskih religija.
Sretan Uskrs!

NEVINA U LUDNICI

Aktualno saborsko prijepodne pružilo je onima koji su ga pratili neviđeni reality show kakav se samo poželjeti može. Penzioneri, školarci i svih onih 317.625 nezaposlenih , koji više ne posjeduju radna mjesta pa ionako nemaju pametnijeg posla, mogli su vidjeti kako se premijerka Kosor, dojučerašnja „željezna lady“, pretvara u uvrijeđenu cendravu frajlu.
Sirota se predsjednica Vlade doimala kao netko tko je bačen pred gomilu luđaka koji je ispituju kojekakve bedastoće, a ona – nevina i neupućena – nema pojma o čemu se radi i kako se uopće našla u istoj prostoriji s njima. Oporbena verbalna rafalna paljba bila je previše za njen tankoćutni ego, pa je ubrzo i ona, potpuno ispavši iz takta, doslovno pomahnitala. „Neće biti prijevremenih izbora! To su laži! Vrijeme je za optimizam! Živjela juha!“, samo su neke izjave iz premijerkinog arsenala kojima je pokušala uzvratiti paljbu, a na konstataciju jedne oporbene zastupnice da ništa ne radi, Jadranka se kao u deliriju počela okretati oko sebe tražeći bilo kakvog viteza koji je spreman spasiti djevu u nevolji. Konačno ga je pronašla u barba Luki, koji je i sam bio poprilično zbunjen, pa je zaštitarsku uslugu pružio kroz nevjerojatan zaključak kako bi to onda značilo „da leži i ništa ne radi“. Da je Jadranka na rubu živčanog sloma moglo se primijetiti kada je naglo ustala sa svog mjesta i ljutito nekuda odmarširala te se ubrzo vratila sa policijskim ministrom od kojega je tražila da odmah napiše priopćenje o njezinoj apsolutnoj nevinosti glede pendrečenja seljaka prilikom nedavnog prosvjeda. Međutim, kada je euforično uzviknula: „Živjela Hrvatska!“, postalo je jasno da se žena potpuno izgubila u vremenu i prostoru, odjednom se teleportiravši u rane devedesete. Još je samo falilo da ustane, gordo uzdigne glavu, stavi ruku na broš i počne pjevati „Bože čuvaj Hrvatsku“, čime bi efektno finiširala ovu zaista fantastičnu predstavu.
Navikla da ju hvale, pričaju o njoj u superlativima i neprestano joj se dodvoravaju, gospođa Kosor se iznenada suočila sa krutom i besperspektivnom hrvatskom stvarnošću, ne želeći odgovarati na pitanja koja društvo oko nje nikada ne postavlja, jer ne treba premijerku gnjaviti takvim banalnim stvarima kao što je, recimo, enormna nezaposlenost. Naime, od kada je, ne voljom naroda nego odbjeglog Sanadera instalirana u premijersku fotelju, gotovo sedamdeset tisuća ljudi ostalo je bez posla pa samim time i bez egzistencije, a ona se čudom čudi što umjesto gromoglasnog aplauza na otvorenoj sceni doživljava „ponižavanja i vrijeđanja“. S obzirom na kroničnu nesposobnost, neznanje i nepostojanje bilo kakvog suvislog i konkretnog rješenja za izlazak iz krize, biti ćemo sretni ukoliko idući saborski Aktualni sat započne zbornim pjevanjem stare Gajeve budnice „Još Hrvatska ni propala!“

PLAGIJAT S UGLEDOM

Po Klaićevom Rječniku stranih riječi plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđega autorstva ili izdanje tuđeg djela pod svojim imenom, što će reći da je to zapravo jedan jako fensi-šmensi izraz za običan lopovluk. Upravo ovih dana i ja osobno svjedočim koliko je teško dokazati svoje vlastito autorsko pravo kada ga jednostavno netko popali i potpiše ispod tuđe ime i prezime skupa s titulom koju, kada čovjek vidi, odmah pomisli na nemogućnost da netko takav može ukrasti i neku bezveznu rečenicu iz teksta, a kamoli cijeli članak.
Priča počinje prije otprilike mjesec dana kada autorici jedne web stranice stiže poruka u kojoj neki fin i pristojan frajer piše kako joj je članak odličan, iscrpan, super, ali šteta što je prepisan ili kopiran s nekog drugog mjesta. Gospođa, naravno, o nečemu takvom nema blage veze i pita pošiljatelja odakle mu ta informacija, nakon čega joj on lijepo pošalje linkove na koje glavna junakinja ove priče klikne i ostane zabezeknuta vidjevši ne samo jedan već dva svoja autorska djela potpisana tuđim imenom plus onom famoznom titulom. Šokirana gospođa, naivna i poštena, opet šalje poruku onome tko joj je informaciju proslijedio, kulturno ga pitajući da li je možda pomislio kako su ti tekstovi ukradeni njoj, a ne da ih je ona ćopila nekome drugome... Na to gospon pošiljatelj izriče ono što je već godinama svojevrsna mantra ovih prostora: “Nije moguće, pa to je jedan urednik koji ima ugled!“
Naravno, kako bi jedan „ugledan urednik“ maznuo članak nekoj „neuglednoj“ gospođi, jer kod nas ugledni ne kradu, to rade samo neugledni bokci i prefrigane gospođe koje u slobodno vrijeme, kojega by the way imaju na pretek, surfaju po internetu i od uglednih persona kradu tekstove.
Ali, idemo dalje... Nakon prvobitnog šoka pokradena autorica kontaktira uglednog urednika sa zamolbom da reagira i sanira nastalu štetu. On joj odgovara, ispričava se, priznaje da je ona autorica spornih članaka i za taj propust krivi one koji za njega rade te oštro osuđuje sve takve i slične postupke. U međuvremenu gospođi stiže još poruka u stilu da je taj članak već negdje objavljen, zatim kako je to nedopustivi copy-paste sistem, naravno perfidno izveden s njene strane, pa sve do toga da se traže fusnote na kraju pojedinih članaka koje će valjda dokazati da li je tekst prepisala ili ga je možda ipak sama nekim čudom uspjela smisliti.
Uglavnom, gospođa se našla u situaciji kada od žrtve postaje krivac, a reputacija koju je godinama gradila dovedena je u pitanje. Urednik joj se više ne javlja, možda imajući čak i grižnju savjesti zbog svega, ali niti ništa ne poduzima da bi plagijatori koji su to učinili u njegovo ime bili lijepo poimence pobrojani na istom mjestu gdje su članci objavljeni, uz onu pokajničku mea maxima culpa, jer dobro je poznato kako svaka stranica ima prostor, ako za ništa drugo onda barem za komentare. Naravno, ništa se od toga nije učinilo... Tuđi potpis i dalje „kano klisurina“ stoji boldanim tekstom ispod nečega s čim potpisani ima veze koliko i mali Ivica sa pojavom crnih rupa u atmosferi, a njegovi suradnici i dalje postavljaju članke na portal. Gospođi iz ove priče ne preostaje ništa drugo nego da se i dalje dokazuje kroz svoje tekstove te uzda u onu, već milijune puta ispranu frazu kako je pravda, bez obzira na sporost, ipak na kraju dostižna. Tko u međuvremenu ne umre od starosti moći će svjedočiti čak i jednom takvom čudu kakvo je pobjeda pravde, pravednosti i poštenja na brdovitom Balkanu, jer sve počinje prvim korakom, a dva plagirana teksta su odlična prilika za taj početak.

NE ZNA SE

„Vlada nije kriva za krizu!“ Tu smo antologijsku rečenicu nedavno, u jeku traktorske revolucije, čuli od premijerke koja će sada tim istim revolucionarima zaračunati štetu koju su počinili blokiranjem prometnica. Naravno da gospođa nije navela tko je kriv za ovakvo stanje, ali ona i njezini ministri nisu, pa odgovornog krivca treba pronaći negdje drugdje, a ne u Banskim dvorima.
Bilo bi interesantno izračunati štetu što je Hrvatskoj učinjena potpuno promašenom gospodarskom i financijskom politikom vladajuće stranke, koja ZNA SE, nema blage veze kako državu spasiti od neminovnog bankrota i potpunog kolapsa. Jedino što premijerki i njenoj ministarskoj bulumenti pada na pamet je povećanje ionako već rekordnog PDV-a i nova zaduživanja, pa shodno tome citiram još jedan biser izrečen ovih dana: „Posudit ćemo šest milijardi, ali se Hrvatska ne zadužuje za šest milijardi.“ Rekao je to glavni blagajnik i šef financija Šuker, kojemu je u samo prva tri mjeseca ove godine na računu nastao minus od tri i pol milijarde, ipak na svu sreću, ne eura nego kuna. Kao svoj najveći uspjeh naveo je da „u prva dva mjeseca nije kasnila niti jedna isplata koja ide iz proračuna“, kao da taj proračun puni on osobno, a ne ono malo ljudi koji još rade i nešto uspijevaju zaraditi.
Grčkoj je predloženo da proda Akropolu, pa bi i našoj Vladi trebalo sugerirati nešto slično... Neka, recimo u nekom oglasniku, objavi: „Prodajemo Banske dvore skupa s onima u njima. Šifra: Broš“
S druge strane, sve one koji kritiziraju ovakvu situaciju premijerka poziva da daju svoje ideje za izlazak iz krize, a kada prozvani to učine, onda se ti prijedlozi redom i s gnušanjem odbijaju. Neki su Šukeru zamjerili grohotan smijeh dok država tone sve dublje, a nezaposlenost raste brzinom svjetlosti. Možda se on uopće nije smijao tome nego izjavi svoje šefice s početka ove priče kako Vlada nema apsolutno ništa sa svime ovime što nam se sada događa.
I dok političari padaju u nesvijest od smijeha i kite se svaki dan novim svjetlucavim modnim detaljima, građani Hrvatske razmišljaju kako preživjeti iz dana u dan. Uostalom, ako nemaju kruha, neka jedu krumpir salatu!

AJ DONT SPIK INGLIŠ

Čitavo vrijeme predsjedničke kampanje u Hrvatskoj pokušavam se distancirati od spominjanja kandidata, ali to je postalo nemoguće onoga trenutka kada je na red došlo pitanje znanja odnosno neznanja stranih jezika kod onih koji pretendiraju zasjesti na Pantovčak. Od početnih dvanaest sada su ostala dvojica, od kojih niti jedan nije moj favorit, tako da nemam razloga nikome davati prednost ili biti protiv onog drugog.
Kada su svojevremeno još uvijek aktualnog predsjednika Stjepana Mesića upitali kojim se stranim jezikom služi, odgovorio je da se on nije kandidirao za prevoditelja pa da bi trebao znati strane jezike. Takvo poimanje stvari u ovom stoljeću ne samo da je zaostalo, nego implicira i lošu percepciju Hrvatske pri njenom pokušaju ulaska u Europsku uniju. Neće valjda ispasti da ni aktualni, a niti potencijalni hrvatski predsjednik nemaju pojma o osnovama najrasprostranjenijeg jezika na svijetu, što danas više nije stvar nekakvog prestiža, nego jednostavno nešto što se podrazumijeva i što već sedmogodišnjaci doživljavaju kao sasvim normalno.
Milan Bandić, zagrebački Batman, također ne smatra da je znanje jezika, u ovom slučaju engleskog, bitno za funkciju koju namjerava obnašati, što je zaista tragično, a još je tužnije što većina njegovih glasača to uopće ne smatra nedostatkom. Njima očito nije važno kako će glupo njihov odabranik izgledati kada neće znati pred strancima izgovoriti ni tko je, koga predstavlja i koja mu je funkcija, a da sa sobom ne mora vući bar dva prevoditelja. Jedan će, naime, prevoditi Bandićevu mješavinu hercegovačko-zagrebačkog govora na hrvatski, a onda će onaj drugi to sve prevoditi na engleski jezik, dajući do znanja svima kakvo jezično bogatstvo Hrvati zapravo posjeduju i kako se ponekad ni međusobno ne uspijevaju razumjeti.
Možda si je Stjepan Mesić prije deset godina i mogao dozvoliti reći kako mu strani jezik ne treba, jer se ne kandidira za prevoditelja, ali dva desetljeća mlađi Bandić u današnje vrijeme svoje neznanje i nepoznavanje osnova engleskog jezika ne može i ne smije opravdavati činjenicom kako se on kandidirao za hrvatskog predsjednika, a ne za englesku kraljicu... Kaj god!