MLAD, NADOBUDAN I UHIĆEN

Evo, baš čitam kako je uhićen Josip Boljkovac, kojemu je karlovačka OZNA bila poslodavac i u kojoj je svojedobno obnašao funkciju šefa, inače čovjek od skoro devedeset godina, pravi adolescent na pragu života. Došla policija i izvukla ga iz školskih klupa na zaprepaštenje ostalih vršnjaka, ali i onih mlađih poput Stipe Mesića, bez obzira što se njegove živuće generacijske kolege mogu bez problema poimence nabrojati, te ga sprovela do zagrebačkog Županijskog suda. Tereti ga se za ratni zločin iz svibnja 1945. kada su navodno crnogorske jedinice Korpusa Narodne Obrane Jugoslavije, nad kojim naš Hrvat Joža nije imao nikakve ingerencije, jer poznato je da Crnogorci slušaju samo drugo oko u glavi, izvršile ne spominje se točno što na području Duge Rese.
Naravno da svaki zločin treba biti sankcioniran i počinitelj procesuiran, ali što se k vragu čekalo dvadeset godina, jer nije Boljkovac jučer upao u neki dućan i rasturio ga u potrazi za Corega tabsom niti nije ukrao mjesečnu zalihu Antisklerina u nekoj karlovačkoj ljekarni nego se sve to dogodilo još tamo davne 1945., dakle prije masu godina. Međutim ne, tada je Joža ex-partizan postavljen za prvog ministra hrvatske policije, iste one koja ga je danas lišila slobodnog života i uživanja u povlaštenoj mirovini.
Sada se furati na onu pravda je spora, ali dostižna stvarno je jadno i deplasirano, jer taj im je čovjek sve ovo vrijeme bio dostupan, pa Karamarko danas, a niti bilo tko drugi prije njega nije morao glumiti Simona Wiesenthala pa po cijeloj kugli zemaljskoj ganjati ratne zločince iz Drugog svjetskog rata.
Pišu novinari dalje kako mu kuću čuvaju pripadnici interventne policije s fantomkama na glavi, a on je iz kuće izašao na štakama. Vjerojatno ta pomagala nisu smatrali opasnima i oduzeli mu ih kao možebitno oružje ili im se jednostavno partizana Jožu nije dalo nositi do automobila. Postavlja se i pitanje zašto mu uopće čuvaju kuću? Od koga? Partizanske eskadrile koju predvode neustrašivi tekstilac Franjo Kluz i televizor Rudi Čajavec ili možda od Karlovačke udarne brigade pod zapovjedništvom političkog komesara Petra Erdeljca, rođenog 1903., dakle mladića tek na pragu drugog stoljeća života.
Bilo kako bilo, Josip Ozna sve dozna Boljkovac je zaglavio u ćuzi na najmanje trideset dana, a što će se na kraju balade dogoditi saznati ćemo ako Jožek poživi dovoljno dugo da dočeka presudu ekspresno učinkovitog hrvatskog sudstva. Kako je krenulo uskoro bi mu se mogao pridružiti još jedan pubertetlija, njegov imenjak Manolić, pa se samo nadam da Remetinec osim prostorije za političko djelovanje ogranka HDZ-a posjeduje i pristojno opremljen odjel gerijatrije.

O SOLE MIO

Ovih se dana predsjednica Vlade okolo hvali kako je broj nezaposlenih puno manji nego u istom mjesecu prošle godine i kako je taj optimističan podatak rezultat predanog rada vladajućih na politici zapošljavanja. Međutim, istina je kao i obično kad se o hrvatskoj stvarnosti radi ipak drugačija i poraznija, kako po vladine imaginarne napore, tako i po samu – predizbornim optimizmom obasjanu – predsjednicu te iste Vlade.
Broj nezaposlenih nije pao zato što je otvorena sva sila perspektivnih tvornica gdje će se proizvoditi sve ono što Hrvatska sada, ponekad i nekontrolirano uvozi, već zbog toga što je zaposleno oko pet tisuća ljudi u javnom sektoru koji do neba vapi za smanjivanjem, a ne novim megalomanskim punjenjem često izmišljenih radnih mjesta.
Drugi razlog, po vladajuće povoljnije statistike iz Zavoda za zapošljavanje, je brisanje onih koje se zbog prekvalifikacije educira, pa s obzirom da za vrijeme te edukacije ipak nešto rade, elegantno su maknuti s popisa nezaposlenih.
Treći razlog su javni radovi, dakle čišćenje lišća što bezobrazno svake jeseni pada po parkovima, branje jabuka koje ionako uvozimo kao da svojih nemamo dosta, ali ajde... barem nećemo pjevati „Jabuka je neobrana“, zatim uređenje okoliša kreditima izgrađenih prometnica i ostalih javnih površina.
Četvrti i najzanimljiviji saveznik povoljne statistike u segmentu zapošljavanja je ni manje ni više nego vrijeme, koje je baš u izbornoj godini odlučilo jako dugo ostati lijepo. Shodno tome, sunce se pokazalo kao najbolji poslodavac, pa su sezonci još uvijek na moru i daleko od matičnih Zavoda gdje već više od šest mjeseci ne odlaze po onaj famozni pečat koji potvrđuje njihovu prisutnost u evidenciji nezaposlenih. Sunce se pokazalo i kao dobar predizborni adut vladajućih, bez obzira što aktualni ministar zdravstva Milinović poziva da se za njega i njegove frendove iz stranke ne glasa pa bi možda bilo najbolje da na listi za potencijalnog zastupnika – posebice u onim izbornim jedinicama na moru – na prvom mjestu kao kandidat bude postavljeno upravo sunce. U slučaju pobjede to nebesko tijelo kasnije može postati predsjednik Sabora, ministar turizma ili čak predsjednik Vlade, iako bi bilo čudno da u politiku uđe netko tko samo sja i grije, dakle radi svoj posao, a za to ne traži nikakvu enormnu plaću.
Kako god bilo, ova trenutna brojka od 283.667 nezaposlenih uskoro će postati samo lijepa ljetna uspomena predsjednici Vlade i njenim stranačkim patuljcima, jer lišće će otpasti, jabuke do iduće godine neće trebati brati, prometnice će biti manje protočne pa samim tim i okoliš uz njih čišći, a i to sunce će se jednostavnim zakonima koji u prirodi vladaju pretvoriti u puno manje primamljivo turistima, ali i sezoncima te njihovim poslodavcima i cifra nezaposlenih ponovno će skočiti na gotovo deset posto od ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Tada će to isto sunce, do sada saveznik vladajućih i njihovih statistika koje se odnose na ionako veliki broj nezaposlenih, postati problem jer su izbori u prosincu kada je naše drago, žuto sunčeko uglavnom na godišnjem odmoru i briga ga za izbore u Hrvatskoj.

VELKAM TU KROEJŠA

U referencama gospođe premijerke Jadranke Kosor stoji da se služi engleskim i njemačkim jezikom, ali kad god se upusti u verbalnu komunikaciju na bilo čemu što nije hrvatski, u pravilu se katastrofalno osramoti.

Kada je prošlo ljeto na naplatnim kućicama u Lučkom dijelila letke i vehementno mahala stranim gostima u svrhu promicanja hrvatskog turizma, obratila se jednoj mađarskoj obitelji pravim Tarzanskim izgovorom engleskog jezika, pa ih informirala: „Aj voz d dej aftr jestrdej in Hangari“, čime je vjerojatno mislila na prekjučer, ali u njenoj interpretaciji to je ispalo danas. Ova jezična eskapada hrvatske premijerke tjednima je služila za sprdanje i ismijavanje dotične na gomili internetskih foruma i portala, ali ona se nije obeshrabrila i zauvijek zašutjela na engleskom, već je krenula u novu poliglotsku avanturu i održala govor pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku koji vjerojatno ni ona sama nije razumjela.

Ali, ni to nije sve... Prosipala je gospođa engleske bisere i na Godišnjoj skupštini guvernera članica Europske banke za obnovu i razvoj, kada je poprilično banalnu kraticu EBRD, što će reći European Bank for Reconstruction and Development, pročitala kao Aj Bi E Hi Bi, s posebnim naglaskom na ono Hi za koje nitko ne zna gdje ga je iščupala.
Najnovija blamaža koju si je priuštila dogodila se na Zagrebačkom velesajmu pristupivši američkom štandu gdje se upustila u krajnje neumjesnu ulizivačku konverzaciju s veleposlanikom te zemlje u Hrvatskoj.
Prvo je od njega, kao svojedobno od Obame autogram, nažicala zastavicu za koju ne zna da se kaže Flag, a onda mu je zaželjela dobrodošlicu u Hrvatsku, ali i u Ameriku. Što je time htjela reći, zasigurno ni ona sama ne zna, jedino ako hrvatsku suverenost nije u potpunosti odbacila i državu stavila pod američki protektorat, te od nje napravila novu članicu SAD-a. Druga je mogućnost da premijerka misli kako je Zagrebački velesajam u Los Angelesu, jer suvislog i racionalnog objašnjenja za ovako izgovorenu glupost jednostavno nema.

S obzirom da nam premijerka govori i njemački, sva je sreća da nije, barem ne javno, naletjela i na njihovog veleposlanika i fektala Flugge, pa uvlakački izjavila: „Vilkomen in Kroacien und Dojčland“.
Nakon ovog najnovijeg verbalnog ispada preostaje nam samo da gospođu Kosor uljudno zamolimo za prestanak pokušaja komunikacije na engleskom s bilo kime, jer tko zna što bi još uspjeli čuti, a i turistički bi djelatnici mogli promijeniti slogan o maloj zemlji za veliki odmor u velkam tu Kroejša, zemlju u kojoj su strani jezici njenoj premijerki zaista strani.

LAKU NOĆ HRVATSKA

Na Markovu trgu u Zagrebu sukobili su se prosvjednici koji, po mišljenju vladajućih silom žele zaustaviti ulazak prosperitetne, napredne, te socijalno i pravno uređene Hrvatske u EU i policija, čiji glavni šef buntovan narod navodno naziva Indijancima. Okupljanje je počelo relativno mirno, uz gromoglasan povik onima na vlasti kako su lopovi koji se konačno trebaju skinuti s grbače naroda i ultimativni zahtjev da ode u ropotarnicu povijesti upućen stanovitoj gospođi. S obzirom da je u hrvatskoj metropoli bilo jako hladno, prosvjednici su se odjednom odlučili malo relaksirati, jer u posljednje vrijeme ionako žive relaksiranije, pa su prestali uzvikivati parole i počeli bacati kamenje, cigle, boce i ostale mekane plišane predmete na policiju, a kada je jedan iščupani prometni znak završio među snagama reda, oni su odlučili uzvratiti, te tada iznenada počinje policijska akcija, vjerojatno nazvana Poštujte naše znakove. Organizator prosvjeda, pretpostavljam da se kao predvodnik Indijanaca zove Mali Hiawatha, pokušao je u međuvremenu preskočiti ogradu, ali je uhićen prije nego što je uspio dotaknuti sveto hrvatsko tlo. Epilog svega je nekoliko uhićenih i ozlijeđenih s obje strane barikade, te kolateralna šteta personificirana u par kontejnera i osobnih automobila.
Dok je prosvjed trajao političara nije bilo nigdje na vidiku. Za vladajuće mi je to nekako i logično, ali oporbena škvadra koja sebe naziva nekakvom kukuriku koalicijom ne samo da nije kukuriknula da se cijeli kokošinjac ori, nego se nije niti šapatom oglasila. Oni navodno čekaju da Vlada obznani datum izbora, a dok to dočekaju tko zna koliko će prometnih znakova po Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj biti iščupano, koliko će ljudi još završiti na Zavodu za zapošljavanje i koliko će jadnih i gladnih umirovljenika, nezaposlenih, ali i onih zaposlenih krenuti u akciju prekopavanja kontejnera, pa apeliram da se dotična odlagališta kućnoga otpada ne pale i uništavaju, jer u njima je možda neka prazna plastična boca od vode s okusom marelice ili borovnice.
Gospođa kojoj su stotine vikale da ode ukazala se tek nakon što je prosvjed završen, poželjevši svima laku noć, da bi dej aftr jestrdej izjavila kako nam treba mir i stabilnost, te da nećemo u EU ako budemo na cesti. Prosvjedi koji su se dogodili nemaju apsolutno nikakve veze s ulaskom u Europsku uniju, gdje su takvi događaji vrlo česti i sasvim normalni, pa je deplasirano stalno plašiti građane kako je svaka kritika vlasti automatski podmukli udar na nastojanja Hrvatske da završi pregovore. Interesantno, ozbiljnijih prosvjeda nije bilo godinama, ali se konačan datum ulaska u EU stalno prolongira, pa bi političari možda krivicu što je Hrvatska još uvijek na čekanju mogli pripisati svojoj nesposobnosti, mitu, korupciji, crnim fondovima i ostalim mutnim radnjama koje se u normalnom svijetu zasigurno događaju, ali se i adekvatno sankcioniraju. To što vladajuća stranka u Remetincu može osnovati svoj ogranak, Europi očito nije dovoljno, a reforme koje se stalno najavljuju i nikada ne provedu dosadile su već i Bogu i vragu i narodu i Bruxellesu. S obzirom u kakav su nas mrak bivši i sadašnji pojedinci na vlasti doveli, premijerkin noćni pozdrav nakon prosvjeda itekako je aktualan, samo je trebala dodati još jednu riječ i reći: „Laku noć, Hrvatska!“.

PROROČANSTVO

„Nećeš dugo“, reče Vladimir Šeks predsjedniku Sabora Bebiću, onako demokratski kako samo on to zna, referirajući se na funkciju koju barba Luka obnaša i još mu poručio kako on za njega nije Šeks... Nego tko je? Možda Ingrid Antičević? Koliko god ta izjava o skorom nogiranju iz najbolje fotelje u Saboru skandalozno zazvučala, veseli činjenica kako su nam njih dvojica, uz svesrdnu pomoć „ne bi se štel mešati“ Jarnjaka, priredili pravi parlamentarni performans začinjen galamom, lupanjem po stolu i odrješitom pojašnjenju glavnoga sabornika da je on šef parade dok sjedi na mjestu predsjedavajućeg. Jadni barba Luka se naime užasno uzrujao, pa se brojni gledateljski auditorij zasigurno s pravom uplašio da ga ne strefi kap, dok se bivši predsjednik Sabora Šeks, u posljednje vrijeme ionako kratkog fitilja, demonstrativno pokupio iz uzvišenog doma uvrijeđen kao mladenka ostavljena pred oltarom pet minuta prije vjenčanja. Gospodin koji se ne bi štel mešati nije slijedio Vladekov primjer nego je iznerviranom Bebiću poručio neka se drži zakona. Paradoks je to što su neki od uglednih članova stranke koju Jarnjak predstavlja uglavnom u Remetincu ili pod istragom USKOK-a, te se postavlja pitanje zašto rečeno upozorenje nije izrekao barem pedeset puta prije, počevši od svog bivšeg predsjednika Ive Sanadera.
Ovaj događaj u Saboru imao je sve atribute dobre predstave: uvod začinjen popevkama iz Remetinca, koji je za ovu priliku proklamiran u vojvodstvo, zatim nevjerojatan zaplet uz Lukine verbalne salve upućene dvojici stranačkih kolega i napuštanjem pozornice jednog od njih, te na kraju aplauz prisutne oporbene publike oduševljene izvedbom glavnoga glumca Bebića.
Samo nebo zna što ćemo još doživjeti od, u zadnje vrijeme očito nervoznih HDZ-ovaca, ali uzdamo se da Vladimir Šeks posjeduje sposobnosti vrsnih proroka i da će rečenicu koju je izrekao predsjedniku Sabora uskoro primijeniti - naravno u pluralu - na ostale članove svoje stranke, pa idući puta bijesan na sve oko sebe konačno proročanski konstatira: „Nećemo dugo!“

ČOBAN TJERA OVČICE

Najbolji vic ove godine svakako je najava o otvaranju 150.000 radnih mjesta u Hrvatskoj, pa ovakva predizborna nebuloza zaista zaslužuje naći se u sve opširnijoj antologiji hrvatske gluposti. Posebno je interesantna konstatacija kako nezaposleni ne žele ići u pastire i po prostranim livadama baviti se ovčarstvom, stoga me zanima hoće li se to otvoriti sto pedeset tisuća pastirskih radnih mjesta ili će se tu naći još neka zanimanja poput vodiča gusaka u magli ili možda brojača neostvarivih planova i bedastih izjava političara u predizbornoj kampanji, jer bi oni zasigurno imali najviše posla.
Zemlja u kojoj svaki dan bez posla ostaje tko zna koliko ljudi i koja trenutno ima oko 320.000 nezaposlenih sada će odjednom postati takav raj za zapošljavanje da će uskoro nedostajati radne snage, pa bi možda bilo pametno razmisliti o angažiranju i onih mlađih od 15 i starijih od 80 godina, s tim da bi ovi mali čuvali janjce, a ovi stariji ostalu stoku sitnog i krupnog zuba. Osim što je gotovo deset posto stanovništva nezaposleno, ali nikako neće u pastire, postoji i više od 70.000 onih koji rade, a plaću ne primaju, pa bi bilo dobro znati kakav je genijalan plan Vlada smislila za njih. Isto tako, ispada da ljudi odbijaju posao na Zavodu za zapošljavanje, jer kao neće raditi bilo što, a ja poznajem osobu koja ima završen fakultet i radi kao spremačica. Možda bi joj bilo pametnije postati pastirica s većom plaćom, kretati se na svježem zraku i biti okružena gomilom simpatičnih vunenih stvorenja koje je do sada viđala samo na slikama. Pridružiti bi joj se mogla još jedna – meni inače bliska osoba – koja ionako stalno govori kako će, kad joj sve dosadi, otići čuvati ovce. S obzirom da za sitnu kintu radi u hrvatskom školstvu, pruža joj se jedinstvena prilika za veću plaću i ostvarenje svih želja i snova. Tako će čak i one, koje sada žive na državnom proračunu, napokon moći rasteretiti isti i lijepo se prekvalificirati te konačno početi nešto privređivati i postati korisne.
Naravno da ovime ne impliciram nikakvo ruganje ili bilo što slično prema pastirima, cijenim ih i nemam ništa protiv njih, ali imam protiv ovakvih nevjerojatnih izjava s najviših mjesta u vlasti, koja bi trebala biti sretna ukoliko broj nezaposlenih ostane u ovim okvirima, jer se bojim da ne zaposle 150.000, a bez posla u međuvremenu ostane njih 200.000. S druge strane, kada bi se tako nešto i dogodilo, vjerojatno bi bilo proglašeno jednim od novih svjetskih čuda i nezapamćenim gospodarskim raritetom. Problem će nastati i ako svih onih 150 tisuća koji bi trebali biti potencijalno zaposleni požele baš postati pastirima i svi nahrupe čuvati ovce, pa na kraju bude više čobana nego ovaca u Hrvatskoj.
Sada upravo gledam kako ljudi ispred Zavoda za zapošljavanje preporučuju i vladajućima neka se uhvate rečenog posla sa domaćim životinjama, ali političare ne treba slati u čobane, oni to već odavno jesu, samo što svoje skoro pet milijunsko stado ne čuvaju, nego njime upravljaju baš kao da su ovce.

JASEN STIŽE DUNJO MOJA

Političari u Hrvatskoj su nevjerojatno interesantna sorta, pa samim time i neiscrpna inspiracija svakom tko se njima želi baviti. Međutim, postavlja se pitanje može li, recimo, u Vladu RH ući neka osoba nesklona aferama i skandalima, bilo da ih napravi kada uđe u Banske dvore ili ih već, kao prikolicu, dovuče za sobom.
Jedan od takvih je i novi ministar kulture, inače po zanimanju arheolog, Jasen Mesić. Njegov izbor za ministra nečega što u Hrvatskoj možda više i ne postoji u pravom smislu te riječi, mnogi su dočekali kao, najblaže rečeno, iznenađenje. Isto tako, postoji opravdani strah da spomenuti novopečeni ministar ne zatrpa i ono malo egzistirajuće hrvatske kulture kao što je, kao arheolog, navodno odgovoran za zatrpavanje vrijednog arheološkog nalazišta na splitskoj rivi 2007. godine. U to vrijeme, naime, Jasen je bio član komisije za nadzor radova na tom području koju je osnovalo Ministarstvo kulture, pa ga se smatra izravno „zaslužnim“ za taj, kako ga pojedinci nazivaju, kulturocid.
Dvije godine prije imenovan je pomoćnikom ministra kulture, te je vjerojatno zbog toga što mu je hobi ronjenje, postao voditelj Konzervatorskog odjela Ministarstva u slučaju potonulog talijanskog broda Re d‘Italia, koji je kod Visa 1866. godine potopila austrijska mornarica uz sudjelovanje oko pet tisuća Hrvata u njoj. Sumnja se da je upravo Mesić sebi pripisao zasluge za pronalazak tog broda, pa se slučaj i danas rješava na Općinskom sudu u Splitu.
Kao arheolog po zanimanju i pasionirani ronilac u slobodno vrijeme, Jasen će zasigurno svoje ministarske kulturnjačke reference vrlo uspješno potvrditi, recimo, u baletu. Možemo pretpostaviti kako ćemo uskoro u HNK moći gledati Labuđe jezero u kojemu će umjesto dotičnih ptica po jezeru izranjati ronioci na čelu sa crnim labudom Mesićem... Ili možda da uzmem primjer kazališta, gdje bi ministar mogao odobriti novac za predstavu u kojoj bageri zatrpavaju splitsku rivu zajedno sa rimskom i mletačkom ostavštinom ni manje ni više nego armiranim betonom. U književnosti će zasigurno sve biti podređeno arheologiji, pa će vjerojatno najplodniji pisac postati Mirjana Sanader, osoba na čiju je navodnu preporuku – tada još slobodni Ivo – uključio mlađahnog Jasena u politiku i gurnuo ga u unaprijed izgubljenu utrku za gradonačelnika Zagreba.
Prekrasno će izgledati i hrvatsko slikarstvo kada se svi relevantni hrvatski slikari udruže i postave izložbu "Re d‘Italia na dnu mora", a i Ministarstvo financija bi moglo u tom slučaju popuniti proračun, posebice ako ministar Jasen posjeduje saznanja gdje je nestala gomila zlata za koju legenda kaže da se nalazila na toj potonuloj olupini.
Ukratko, moguće je da će hrvatska kultura izuzetno profitirati ovim mladim i nadobudnim HDZ-ovim kadrom i kao Feniks se dići iz pepela do neslućenih visina ili će ipak, što je puno realnije, završiti u morskim dubinama kao još jedna podvodna iskopina koju će neki novi ministar uspjeti locirati, baš kao i više puta apostrofirani talijanski brod, tek za 139 godina.

MALO VITRA U VLADI

Gospođa premijerka navodno je rekonstruirala Vladu RH smijenivši tri ministra i jednu ministricu za koje, osim financijaša Šukera, uopće sada nije bila potrebna smjena, a s obzirom na neke druge likove koji su iz tog društva trebali već odavno odletjeti. Vjerojatno je opravdano i izbacivanje Branka Vukelića, ali on također spada u skupinu onih za koje se davnih dana trebao pobrinuti Zavod za zapošljavanje, jer prošlo je već podosta vremena od padanja helikoptera, MIG-ova i gradnje mosta koji nikamo ne vodi, osim možda prema selu rečenog, sada bivšeg ministra obrane. Po tom se mostu, koji košta silnu lovušu, nitko nikada nije provezao, a po svemu sudeći niti neće, pa ni sam Vukelić, kojemu će to ostati valjda trajni spomenik na nesposobnost i glumatanje dobrotvora po lokalnoj seoskoj razini.
Božo Biškupić, dobroćudni djedica s Debanićevog brijega u Vrapču, najpoznatiji po tome što je bio osobni fotograf Ive Sanadera, također odlazi iako nije napravio apsolutno ništa – ni dobro ni loše. Njega će zamijeniti Jasen Mesić, a za one slabijeg pamćenja, to je lik koji se na prošlim izborima kandidirao za gradonačelnika Zagreba i trajao upravo toliko dugo koliko i predizborna kampanja za tu funkciju. Kakve veze tip ima s kulturom znaju samo dragi Bog na nebesima i Jadranka Kosor, također stacionirana na nekom oblaku s kojega ne vidi da ovaj njen pokušaj katarze pred hrvatskom javnošću s nekakvom rekonstrukcijom nitko normalan ne doživljava ozbiljno. Da je zaista nešto htjela rekonstruirati prvi bi se na popisu trebali naći Božidar Kalmeta i Darko Milinović, ali oni stoje „kano klisurine“, moćni i nedodirljivi. Ili još bolje, trebala je deinstalirati kompletnu garnituru ministara, počevši od sebe, te raspisati izvanredne izbore i priznati da nema snage, volje, a ni znanja spasiti Hrvatsku od neminovnog bankrota i sindroma Grčke. Međutim ne, ona smjenjuje Marinu Matulović – Dropulić kao da će šutiranje spomenute gospođe iz Vlade dekontaminirati okoliš od političkog otpada koji već godinama terorizira građane Hrvatske svojom demagogijom i nesposobnošću. Možda bi bilo pametnije da je bivšu ministricu Dropulić Jadranka postavila umjesto Šukera, jer ta žena barem zna kako zaraditi silnu lovu, pa bilo to i preko dionica Radićevog IGH.
Na kraju se nameće zaključak kako je sve to samo „malo vitra“ prema onome što ovoj zemlji stvarno treba, a to je uragan pete kategorije koji će pomesti i zauvijek otpuhati kompletnu garnituru političara što su Hrvatsku ne samo doveli na rub ponora, već je i doslovno strovalili u bezdan.

ALI BABA IVO I TISUĆE ASKETA

Da je Hrvatska nevjerojatna zemlja puna čuda znalo se već odavno, ali ovo što se posljednjih dana događa zaista spada u rubriku „Vjerovali ili ne“. Hajka, potjera, lociranje i na kraju uhićenje bivšeg predsjednika Vlade RH, Ive Sanadera, dobilo je obrise komične tragedije ili tragične komedije. Mediji su se iz minute u minutu natjecali tko će donijeti najnoviji podatak o dotičnom, pa je sve bilo puno izvanrednih vijesti, novih informacija, poziva punici i puncu, pa se iskreno čudim što mu i babu u Dugobabama nisu izvukli iz groba i pitali što misli o unukovim nepodopštinama.
Ipak, najveća količina političkog i ljudskog licemjerja stigla je iz stranke koju je Sanader praktički do jučer vodio, posebice od strane Andrije Hebranga – čovjeka koji po vlastitom priznanju rijetko govori istinu – te neuništivog Vladimira Šeksa, osobe koja sve živo u Hrvatskoj zna, ali ne zna za nikakve crne fondove niti silne milijune što je njegov bivši stranački šef izvlačio iz raznih državnih firmi. Hebrang bez imalo srama izjavljuje kako je HDZ skromna organizacija i to još asketska, pa se samo možemo nadati kako na svojim sastancima ne prakticiraju bičevanje uz nezaobilaznu mantru: „Nismo ništa krivi, nismo ništa znali, Ivo je pokupio lovu!“
Godinama se već u političkim oporbenim krugovima, ali i u hrvatskoj javnosti postavlja pitanje financiranja HDZ-ovih predizbornih kampanja, a oni uporno trube kako je sve transparentno i u redu, iako svi u ovoj zemlji znaju da nije tako. Ukoliko ta tema ikada dođe na red, vjerojatno će ispasti kako je Sanader barem jednom tjedno išao na bankomat kod Britanskog trga i dizao po milijunčić ili dva kuna, tek toliko da se nađe, ako bi se skužilo da netko ima plakat više od „skromne asketske organizacije“.
Ivo će na kraju biti kriv i za Rončevićeve kamione, jer spomenuti je i dalje uvaženi zastupnik u Saboru, pa za Polančecovu Podravku, neku bezveznu i užasno skupu studiju, reflektore na nekom seoskom igralištu u podravskim bespućima, Kirinove mućke, Barišićeve rizničarske eskapade i sve one nepodopštine koje su radili visokopozicionirani pripadnici stranke, inače zaposleni kao predsjednici ili članovi uprava državnih i javnih poduzeća, a koji danas defiliraju po Remetincu. Toliki broj ljudi iz redova HDZ-a uključen je u kriminalne i korupcijske afere kakve se ne pamte, a najviši dužnosnici te iste stranke sada prvi puta čuju za tako nešto. S obzirom da imam rođakinju zaposlenu u dječjem vrtiću, pokušati ću je nagovoriti da tu priču proda onoj maloj djeci, pa me baš zanima hoće li je klinci izbaciti kroz prozor uz konstataciju kako su čak i oni bajke već odavno prerasli.
Nakon ovog spektakla može se pretpostaviti da će HDZ uskoro financirati snimanje akcijskog filma pod radnim naslovom Ivina nemoguća misija ili Zagreb – Slovenija – Austrija – Njemačka - Amerika. Sanadera bi glumio Tom Cruise, koji iza sebe već ima iskustva sa četiri nemoguće misije, dok bi ostali članovi HDZ-a glumili sami sebe, iz jednostavnog razloga što im glumatanje jako dobro ide. Nakon što bi film doživio neviđeni uspjeh snimao bi se nastavak koji bi se zvao Idemo dalje – Jadrankina nemoguća misija, a premijera bi se organizirala upravo na dan izbora za Parlament 2011. godine. Narodu ove zemlje, kojemu je dosta beskrupulozne pljačke, mita, korupcije i skandala možda bi se najviše svidio treći nastavak koji bi imao naslov Kud` Ivo, tud` i mi!

BROŠ NA GUZI

Premijerka nam je opet u elementu! Nakon što je Obamu prestravila veličinom crvene torbetine koju je, valjda izravno s tržnice Dolac, dovukla u Prag, posvetila se režiranju spotova za nadolazeću turističku sezonu. Jadranka se, u maniri šefice neke stroge ćudoredne komisije, osvrnula na uradak Hrvatske turističke zajednice kojim se svijetu prezentira ljetna ponuda „tako lijepe, a tako naše“, što god to značilo. Na stranu što su spotovi koji promoviraju hrvatske turističke vrijednosti u većini slučajeva stupidni i dosadni, ali sada smo po prvi puta saznali i da su seksistički, jer prikazuju određeni dio ženskog tijela prekriven šarenim bikinijem i fino osunčan s porukom: „Ne prži predugo!“ Premijerki je silno zasmetao taj kadar pa je promptno reagirala zahtijevajući da se dotična stražnjica izbaci iz spota uz obrazloženje kako zbog guze nećemo povećati turistički budžet niti privući više gostiju u našu malu zemlju s velikim problemima. Naravno da su Niko Bulić i ministar Damir Bajs, kao pravi uslužni podanici, prihvatili Jadrankin prijedlog, pa će cura koja se sunča ubrzo zajedno sa svojom stražnjicom odletjeti u povijesna bespuća. Percepcija kako Hrvatska, osim mora i sunca, potencijalnim posjetiteljima koji gledaju CNN, BBC i Eurosport može ponuditi samo još guzicu svakako nije spektakularna, ali je na tragu aktualne politike koja se, zbog recimo ulaska u Europsku uniju guzila svakom, pa i najnižem činovniku stacioniranom u Bruxellesu.
Što će u spot umjesto sporne stražnjice umetnuti turistički djelatnici vidjet će se uskoro, ali ukoliko žele sakriti seksistički dio mogli bi upotrijebiti broš sa, na primjer cifrom hrvatskog duga, koji ne samo da bi prekrio spornu guzu nego i cijelu osunčanu žensku.
Inače, premijerka je ispravno zaključila da je zaista grozno prikazivati određeni dio ženskog tijela u bikiniju kao poziv na ljetovanje, te bi bilo puno manje seksistički prikazati neku staru babu kako ogrnuta u kožuh od ovčje vune tjera stado po Velebitu i dedu u debelim ličkim čarapama sa guslama posred Dalmatine, Kalmetine ili kako se već ta autocesta zove... Tu bi se Zakon o ravnopravnosti spolova, koji je i Jadranka pisala, pokazao u svoj svojoj veličini, a turisti bi nakon odgledanog spota pohrlili u Hrvatsku naoružani klizaljkama, pomislivši da se Jadransko more usred ljeta smrzava.
Mora se imati na umu i to da je naša novopečena režiserka turističkih spotova nakon onog smušenog nastupa u igrokazu pod radnim naslovom „Barack, gdje da stavim ovaj crveni torbak veličine Hrvatske koji vučem za sobom?“, američkog predsjednika pozvala na „najljepše more“, pa bi bila katastrofa da Obama – želeći se preko CNN-a informirati kamo zapravo dolazi – ugleda kadar sa stražnjicom u krupnom planu i odluči kako nema šanse otići u zemlju gdje se ljeti ženske skidaju u bikinije. Nadajmo se samo da Barack neće pratiti CNN prije nego što naši turistički poslušnici izbace stražnjicu iz spota pa umjesto seksističke slike napišu: „Sve smo prodali, za ponuditi Vam više nemamo ništa, pa čak ni guzicu!“

NEVINA U LUDNICI

Aktualno saborsko prijepodne pružilo je onima koji su ga pratili neviđeni reality show kakav se samo poželjeti može. Penzioneri, školarci i svih onih 317.625 nezaposlenih , koji više ne posjeduju radna mjesta pa ionako nemaju pametnijeg posla, mogli su vidjeti kako se premijerka Kosor, dojučerašnja „željezna lady“, pretvara u uvrijeđenu cendravu frajlu.
Sirota se predsjednica Vlade doimala kao netko tko je bačen pred gomilu luđaka koji je ispituju kojekakve bedastoće, a ona – nevina i neupućena – nema pojma o čemu se radi i kako se uopće našla u istoj prostoriji s njima. Oporbena verbalna rafalna paljba bila je previše za njen tankoćutni ego, pa je ubrzo i ona, potpuno ispavši iz takta, doslovno pomahnitala. „Neće biti prijevremenih izbora! To su laži! Vrijeme je za optimizam! Živjela juha!“, samo su neke izjave iz premijerkinog arsenala kojima je pokušala uzvratiti paljbu, a na konstataciju jedne oporbene zastupnice da ništa ne radi, Jadranka se kao u deliriju počela okretati oko sebe tražeći bilo kakvog viteza koji je spreman spasiti djevu u nevolji. Konačno ga je pronašla u barba Luki, koji je i sam bio poprilično zbunjen, pa je zaštitarsku uslugu pružio kroz nevjerojatan zaključak kako bi to onda značilo „da leži i ništa ne radi“. Da je Jadranka na rubu živčanog sloma moglo se primijetiti kada je naglo ustala sa svog mjesta i ljutito nekuda odmarširala te se ubrzo vratila sa policijskim ministrom od kojega je tražila da odmah napiše priopćenje o njezinoj apsolutnoj nevinosti glede pendrečenja seljaka prilikom nedavnog prosvjeda. Međutim, kada je euforično uzviknula: „Živjela Hrvatska!“, postalo je jasno da se žena potpuno izgubila u vremenu i prostoru, odjednom se teleportiravši u rane devedesete. Još je samo falilo da ustane, gordo uzdigne glavu, stavi ruku na broš i počne pjevati „Bože čuvaj Hrvatsku“, čime bi efektno finiširala ovu zaista fantastičnu predstavu.
Navikla da ju hvale, pričaju o njoj u superlativima i neprestano joj se dodvoravaju, gospođa Kosor se iznenada suočila sa krutom i besperspektivnom hrvatskom stvarnošću, ne želeći odgovarati na pitanja koja društvo oko nje nikada ne postavlja, jer ne treba premijerku gnjaviti takvim banalnim stvarima kao što je, recimo, enormna nezaposlenost. Naime, od kada je, ne voljom naroda nego odbjeglog Sanadera instalirana u premijersku fotelju, gotovo sedamdeset tisuća ljudi ostalo je bez posla pa samim time i bez egzistencije, a ona se čudom čudi što umjesto gromoglasnog aplauza na otvorenoj sceni doživljava „ponižavanja i vrijeđanja“. S obzirom na kroničnu nesposobnost, neznanje i nepostojanje bilo kakvog suvislog i konkretnog rješenja za izlazak iz krize, biti ćemo sretni ukoliko idući saborski Aktualni sat započne zbornim pjevanjem stare Gajeve budnice „Još Hrvatska ni propala!“

NE ZNA SE

„Vlada nije kriva za krizu!“ Tu smo antologijsku rečenicu nedavno, u jeku traktorske revolucije, čuli od premijerke koja će sada tim istim revolucionarima zaračunati štetu koju su počinili blokiranjem prometnica. Naravno da gospođa nije navela tko je kriv za ovakvo stanje, ali ona i njezini ministri nisu, pa odgovornog krivca treba pronaći negdje drugdje, a ne u Banskim dvorima.
Bilo bi interesantno izračunati štetu što je Hrvatskoj učinjena potpuno promašenom gospodarskom i financijskom politikom vladajuće stranke, koja ZNA SE, nema blage veze kako državu spasiti od neminovnog bankrota i potpunog kolapsa. Jedino što premijerki i njenoj ministarskoj bulumenti pada na pamet je povećanje ionako već rekordnog PDV-a i nova zaduživanja, pa shodno tome citiram još jedan biser izrečen ovih dana: „Posudit ćemo šest milijardi, ali se Hrvatska ne zadužuje za šest milijardi.“ Rekao je to glavni blagajnik i šef financija Šuker, kojemu je u samo prva tri mjeseca ove godine na računu nastao minus od tri i pol milijarde, ipak na svu sreću, ne eura nego kuna. Kao svoj najveći uspjeh naveo je da „u prva dva mjeseca nije kasnila niti jedna isplata koja ide iz proračuna“, kao da taj proračun puni on osobno, a ne ono malo ljudi koji još rade i nešto uspijevaju zaraditi.
Grčkoj je predloženo da proda Akropolu, pa bi i našoj Vladi trebalo sugerirati nešto slično... Neka, recimo u nekom oglasniku, objavi: „Prodajemo Banske dvore skupa s onima u njima. Šifra: Broš“
S druge strane, sve one koji kritiziraju ovakvu situaciju premijerka poziva da daju svoje ideje za izlazak iz krize, a kada prozvani to učine, onda se ti prijedlozi redom i s gnušanjem odbijaju. Neki su Šukeru zamjerili grohotan smijeh dok država tone sve dublje, a nezaposlenost raste brzinom svjetlosti. Možda se on uopće nije smijao tome nego izjavi svoje šefice s početka ove priče kako Vlada nema apsolutno ništa sa svime ovime što nam se sada događa.
I dok političari padaju u nesvijest od smijeha i kite se svaki dan novim svjetlucavim modnim detaljima, građani Hrvatske razmišljaju kako preživjeti iz dana u dan. Uostalom, ako nemaju kruha, neka jedu krumpir salatu!

AJ DONT SPIK INGLIŠ

Čitavo vrijeme predsjedničke kampanje u Hrvatskoj pokušavam se distancirati od spominjanja kandidata, ali to je postalo nemoguće onoga trenutka kada je na red došlo pitanje znanja odnosno neznanja stranih jezika kod onih koji pretendiraju zasjesti na Pantovčak. Od početnih dvanaest sada su ostala dvojica, od kojih niti jedan nije moj favorit, tako da nemam razloga nikome davati prednost ili biti protiv onog drugog.
Kada su svojevremeno još uvijek aktualnog predsjednika Stjepana Mesića upitali kojim se stranim jezikom služi, odgovorio je da se on nije kandidirao za prevoditelja pa da bi trebao znati strane jezike. Takvo poimanje stvari u ovom stoljeću ne samo da je zaostalo, nego implicira i lošu percepciju Hrvatske pri njenom pokušaju ulaska u Europsku uniju. Neće valjda ispasti da ni aktualni, a niti potencijalni hrvatski predsjednik nemaju pojma o osnovama najrasprostranjenijeg jezika na svijetu, što danas više nije stvar nekakvog prestiža, nego jednostavno nešto što se podrazumijeva i što već sedmogodišnjaci doživljavaju kao sasvim normalno.
Milan Bandić, zagrebački Batman, također ne smatra da je znanje jezika, u ovom slučaju engleskog, bitno za funkciju koju namjerava obnašati, što je zaista tragično, a još je tužnije što većina njegovih glasača to uopće ne smatra nedostatkom. Njima očito nije važno kako će glupo njihov odabranik izgledati kada neće znati pred strancima izgovoriti ni tko je, koga predstavlja i koja mu je funkcija, a da sa sobom ne mora vući bar dva prevoditelja. Jedan će, naime, prevoditi Bandićevu mješavinu hercegovačko-zagrebačkog govora na hrvatski, a onda će onaj drugi to sve prevoditi na engleski jezik, dajući do znanja svima kakvo jezično bogatstvo Hrvati zapravo posjeduju i kako se ponekad ni međusobno ne uspijevaju razumjeti.
Možda si je Stjepan Mesić prije deset godina i mogao dozvoliti reći kako mu strani jezik ne treba, jer se ne kandidira za prevoditelja, ali dva desetljeća mlađi Bandić u današnje vrijeme svoje neznanje i nepoznavanje osnova engleskog jezika ne može i ne smije opravdavati činjenicom kako se on kandidirao za hrvatskog predsjednika, a ne za englesku kraljicu... Kaj god!

ANĐELI I DEMONI

Gledati saborsku raspravu o povjerenju ministru Božidaru Kalmeti bilo je déjà vu deklamiranja o bivšim političkim figurama Berislavu Rončeviću i Damiru Polančecu. Obojica su za vrijeme raspravljanja o njihovim propustima prikazivani „anđelima“, da bi nešto kasnije, kada se afere u koje su posredno ili neposredno bili uključeni više nisu mogle sakriti nikakvim hadezeovskim trikovima, spušteni na razinu starih kanti koje više nitko ne treba. Postali su „demoni“ koji narušavaju besprijekoran ugled vladajuće stranke i njenu beskompromisnu borbu protiv korupcije, kriminala i svega što je Hrvatsku dovelo do banane. Kalmeti je povjerenje izglasano, baš kao i gore navedenima, pa sada treba samo čekati koliko dugo će premijerka Pokos ili Kosor trebati vremena da aktualnog ministra degažira u status bivšeg. Poznato je da HDZ svoje zadrte stavove mijenja isto onoliko često koliko i Duško Lokin svoju frizuru, a tek kada voda dođe ne do grla nego preko glave, onda se među njihovim vodstvom dogodi iznenadno prosvjetljenje, pa shvate kako nulta stopa tolerancije prema korupciji ne tolerira nekoga u čijem je resoru koruptivno ponašanje postalo narodni običaj. Pobrojati sve afere stvorene u Kalmetinom ministarstvu posljednjih nekoliko godina nemoguća je misija, ali HDZ-ove perjanice i dalje čvrsto žive u uvjerenju kako siroti Božo nije imao pojma o ničemu, što samo po sebi implicira kopačku u donji dio leđa, jer za koga vraga ubire plaću ako ne zna što mu se zbiva praktički pred nosom.
Kada je odlučio smijeniti kompletnu HAC-ovu vrhušku, Kalmeta je objasnio da razlog nije kriminal potpomognut korupciji sklonim pojedincima nego loša klima, pa su nedugo nakon toga grupno završili u Remetincu ne zato što su radili gluposti nego valjda zbog crne rupe u atmosferi.
Ipak, vrhunac predstave u Saboru režiran je od strane nekoliko vladajućih zastupnika i anđela Božidara osobno. Prvo je Vladimir Šeks, kao da je zahtjev za ostavkom aktualnog ministra iznio nitko drugi nego drug Tito, rekao kako traženje odstupanja sa ministarske funkcije Božidara Kalmete podsjeća na atmosferu komunističkih kazamata. Nakon toga je drugi zastupnik stranke na vlasti govorniku SDP-a, koji se ipak preziva Jovanović, a ne Broz, poručio da nastupa kao najbolji komunistički isljednik, što dotični sigurno govori iz osobnog iskustva, jer je u vrijeme djelovanja spomenutih imao desetak godina, pa je valjda odmah nakon primanja u pionire bio izložen strašnoj torturi od strane komunističkih isljedničkih hordi. Još se jedan lik iz reprezentacije vladajućih prisjetio svoje teške i sumorne prošlosti poručivši Jovanoviću da je to zapravo jedan staljinistički prijedlog, kao da je u Sabor stigao direktno iz sibirskog Gulaga te je iz prve ruke upoznat sa djelovanjem notornog Josifa Visarionoviča.
Najbolji vic ispričao je anđeo Kalmeta osobno kada je rekao kako bi mu svi trebali biti zahvalni što je upravo on otkrivao mnoge afere, sa posebnim naglaskom na one u HŽ-u, još jednom državnom poduzeću u kojemu već duže vrijeme također traju koruptivne igre bez granica.
Sveprisutna premijerka Jadranka na raspravi se nije ukazala, ali si je prije toga zabila fantastičan autogol priopćenjem kako Kalmeta nije ništa kriv i da ne može i ne mora znati što se događa tamo gdje bi on trebao biti glavni. Po toj logici svi ministri imaju svoja prava i povlastice, ali odgovornosti nema nitko. Božidar Anđelko Kalmeta za sada je eskivirao smjenu, ali poznavajući metodologiju vladajuće vrhuške zasigurno će biti maknut u dogledno vrijeme. Hoće li ga smijeniti premijerka Kosor ili premijerka Pokos, ili možda obje, sasvim je svejedno. Važno je samo da vodeće političke strukture ove zemlje konačno prestanu živjeti u blaženom neznanju i još za to neznanje primati ministarske plaće.

MALA ZEMLJA ZA VELIKE GLUPOSTI

Iako je ljeto, doba besposličarenja i fjake na izmaku, u Hrvatskoj se gotovo nitko ne može požaliti da mu je bilo dosadno. Odmah na početku sezone godišnjih odmora tada još aktualni premijer odlučio je uzeti „Malo vitra“ i otploviti s funkcije, ostavivši zemlju i njene građane u čudu i šoku. Nije Ivo Sanader pobjegao zato što se zaželio mora i opuštanja na Jadranu već stoga što je shvatio u kakvom se financijskom minusu i kaosu, zahvaljujući politici njega i njegovih satelita Jože, Đurđe i još ponekih, država našla. Elegantno je iskočio iz lađe koja, puštajući na sve strane tone, uskočio na jahtu i jednostavno nestao na horizontu, pa se tako zorno i slikovito pokazalo da je Hrvatska mala zemlja za velike kukavice.
Nasljednica premijera pobjeglog u mornare svoj je mandat započela krumpirovom salatom, kriznim porezom i većim PDV-om, čime je dokazano da je Hrvatska mala zemlja za velike kuharice i manje plaće.
Nakon toga narod je nekoliko dana uveseljavan svađom i predbacivanjima na relaciji Kaptol-Pantovčak zbog isticanja križeva i ostalih katoličkih vjerskih simbola u državnim institucijama. Grčevito braneći princip o sekularnoj državi Mesić se našao u klinču sa mnogobrojnim apologetima teze o građanima Hrvatske koji se u ogromnom postotku izjašnjavaju pripadnicima Katoličke crkve, iako je pitanje koliko njih tu vjeru zaista i prakticira u svakodnevnom životu. U jeku crkveno-predsjedničkog prepucavanja na Dalmatini se ukazala Gospa, najveća i vjerojatno najskuplja kamena skulptura u Europi, visoka skoro tri metra i teška više od sedamsto tisuća kuna, čime je nedvojbeno potvrđeno da je Hrvatska mala zemlja za velike kipove.
Na kraju ljeta hrvatske građane dočekuju nove cijene hrane i benzina što će neminovno dovesti do lančane reakcije poskupljenja svega i svačega. Oni koji imaju školsku djecu morati će izdvojiti pravo malo bogatstvo za kupnju knjiga i ostalih potrepština nužnih da bi se ostvarila ideja o Hrvatskoj kao zemlji znanja. Oni roditelji koji imaju sreću da im dijete ide u 6.a možda prođu jeftinije od onih čiji mališan ide u 6.b, ili obrnuto, jer samo je u hrvatskom obrazovnom sustavu moguće da za isti razred ima nekoliko različitih udžbenika iz istog predmeta što garantira da je Hrvatska mala zemlja za velike apsurde.
Ovaj je ljetni godišnji odmor bio pun dinamike, preokreta pa i ljubavnih dogodovština, te je tako u prvi plan društvenih zbivanja iskočila glumica Lambaša sa svojim friškim dečkom od sedamdeset ljeta kojega je čekala stoljećima. S obzirom na njeno višestoljetno čekanje frajera koji službeno ima sedam banki, može se zaključiti kako Lambašin komad, koji je stariji od nje, neslužbeno ima najmanje dvjesto sedamdeset godina, a što opet implicira konstataciju kako je Hrvatska mala zemlja za beskonačnu dugovječnost.
Za kraj opet politički cirkus i „znam da ništa ne znam“ filozofija aktualne hrvatske premijerke. Osoba koja bi po opisu radnog mjesta morala biti upućena barem u ono što joj se događa pred nosom, dokazala je da ili slijepo tumara kroz aktualna zbivanja ili nemoćno čeka da joj netko konačno kaže čime se treba baviti. Naime, ona nije znala da je poskupio benzin, nije imala blage veze da se gradi Brankov most koji nigdje ne počinje i nigdje ne završava, nema pojma da lik koji službeno prima plaću u HEP-u polovicu radnog vremena provodi u prostorijama HDZ-a i na koncu nije uopće znala hoće li školska godina početi kada to službeno i treba ili sa tjedan dana odgode. Sve to upućuje na krajnji zaključak kako je Hrvatska raj za političke neznalice i mala zemlja za velike gluposti.

SUPER ANDRIJA

Predsjednički kandidat dr. Andrija Hebrang jedan je od rijetkih pripadnika ljudske vrste koji se razumije apsolutno u sve što god ga pitali. Radiolog je kompletno upućen u politiku, ekonomiju i gospodarstvo gotovo svih zemalja, a čak zna i kako izgleda irska kraljica, o čemu nitko na svijetu nema pojma zato jer irska kraljica jednostavno ne postoji. Kada su mu na tu banalnu i prozaičnu činjenicu ukazali, sveznajući Andrija brzo se ispravio i nepostojeću kraljicu zamijenio isto tako imaginarnim irskim kraljem.
Njegova je retorika uglavnom zbunjujuća, pa čovjek slušajući ga zapravo ne zna za što se Hebrang zalaže i kakve stavove zastupa. U predsjedničku kandidaturu ulazi sa sloganom koji implicira europsku Hrvatsku, a nedugo zatim izjavljuje kako mu ulazak te iste Hrvatske u Europsku uniju nije prioritet, iako se njegova stranačka kolegica i nova šefica svojski trudi deblokirati zaustavljene pregovore o pristupanju. Isto tako govori kako je hrvatsko zdravstvo u najmanju ruku savršeno da bi potom zapalio preko grane na liječenje, a nedavno izglasan skandalozni i kontroverzni zakon o umjetnoj oplodnji proglašava najboljim u Europi.
Ukoliko pobijedi na izborima za šefa države, najavljuje retuđmanizaciju Hrvatske, dakle povratak u kvazidemokratsku i autoritativnu noćnu moru za koju su mnogi vjerovali da se više neće ponoviti. U kojoj se mjeri Andrija misli vraćati u ono vrijeme i što će iz bogatoga repertoara gluposti i grešaka počinjenih ranih devedesetih ponuditi, tek će se saznati u kampanji, ali valjda neće zahtijevati da ga se zove poglavnikom ili vrhovnikom i naganjati crvene, žute, zelene te ostale obojane vragove koji se prodaju za Judine škude i prakticiraju ki bi da bi ponašanje.
Među posljednjim Andrijinim biserima je urbi et orbi objava kako Mesić slanjem na provjeru ustavnosti nametnutog kriznog poreza sirotim radnicima i umirovljenicima ruši proračun, a time i Vladu. Ukoliko se pokaže da je porez doista protuustavan proračun neće srušiti Stipe nego Ustavni sud, a Vlada će srušiti sama sebe upravo zato što je krenula u takvu protuustavnu avanturu.
Za kraj ostaje jedna od Andrijinih najboljih ideja, koja je po mnogočemu jedinstvena. On bi, naime, HTV podijelio na lijevu i desnu, pa bi lijeva televizija imala jedan program – koji bi se valjda zvao HTV 1 Lijevi ili HTV1L, dok bi desna televizija imala drugi program, a zvao bi se HTV 2 Desni ili HTV2D. Gdje su oni koji nisu orijentirani ni lijevo ni desno nije precizirao, ali bi vjerojatno i takvi dobili neki treći program koji bi imao naziv HTV3NVNM ili HTV3 Ni Vrit Ni Mimo.
Bez obzira na sve, ne treba Andriju samo tako otpisati, jer će za njega sigurno – kako kaže Vladimir Šeks – glasati desnica i dijaspora, pa ćemo onda poslije izbora na HTV2D u izravnom prijenosu gledati svečanu prisegu i ustoličenje Hebranga za poglavara Hrvatske koji će se emitirati čim završi ekskluzivna dokumentarna emisija o dnevnim aktivnostima, zanimacijama i putovanjima irske kraljice.

LADY IN RED

Prošlo je prvih trideset dana kako je Jadranka postala šefica hrvatske vlade, pa je red zabilježiti što je za to vrijeme učinila.
Prvo je oprala suđe, zatim napravila krumpir salatu, zaposlila nekoliko desetaka ljudi u pretrpanoj administraciji, podigla PDV za jedan posto, provela u djelo zamisao o nametanju kriznog poreza svima koji se mogu pohvaliti fantastičnom mjesečnom zaradom većom od tri tisuće kuna i na kraju otišla u Trakošćan deblokirati slovensku kočnicu hrvatskog pristupa Europskoj uniji. U povijesnom dvorcu ukazala se u upečatljivoj crvenoj haljini, valjda kako je Pahor ne bi promašio ili možda zamijenio s Jandrokovićem, te u totalnoj konspiraciji dogovorila navodnu deblokadu od strane Slovenije već krajem godine. Jadranka očito ima nešto što Ivo nikako nije imao kad je tako na brzinu smotala zadrtog Boruta. Možda je Sanader modno potpuno neosviješten i njegov stil nije impresionirao Slovence, jer da je on obukao ovako crvenu haljinu, Hrvatska bi valjda već odavno punopravno sjedila u krugu europskih članica.
Jedino što se ne zna je cijena slovenskog popuštanja jer premijerka i premijer ne samo da su proglasili silenzio stampa nego su odlučili provesti silenzio tutti. Nitko nema pojma da li će lignje, skuše i rakovi plivati u Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali te čije će državljanstvo ribe imati nakon pregovora. Iako je razgovor Jadranke i Boruta nepoznat, na njegovom su kraju oboje bili „vidno raspoloženi“, pa možemo samo nagađati kakve će tajne Trakošćan čuvati još barem neko vrijeme. Može biti da Pahor uopće nije pao na haljinu nego mu je Jadranka ispričala nekoliko Mesićevih viceva, ali to je malo vjerojatno, jer ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti strogu premijerku kako iz rukava sipa šale i pošalice nasmijavajući sve oko sebe.
S obzirom da se pregovori hrvatske i slovenske strane nastavljaju, s nestrpljenjem očekujemo sljedeću odjevnu bravuru premijerke koja bi Slovenca trebala potpuno dotući. Možda nabaci onu majicu na koju se nedavno toliko naljutila, pa na kraju ispadne kako odijelo ipak čini čovjeka kada ga već ne čine njegova djela.

RONI I KAMIONI

Nakon gotovo pet godina raspetljala se afera s nabavom namjenskih vojnih kamiona za potrebe Ministarstva obrane koje su izravnom pogodbom kupili glavni i odgovorni u to vrijeme Ivo Bačić i Berislav Rončević. Kamiončići su plaćeni nešto više od 34 milijuna kuna, naravno proračunske love, a sada je zaključeno kako je spomenuti dvojac tom nabavkom oštetio državu za cijelih deset milijuna. Sve do jučer HDZ-ov jastreb Andrija Hebrang tvrdio je kako nema ništa sporno u toj nabavci i stavljao ruku u vatru za Ronija, a sada s opeklinama najvišeg stupnja priča o isprici hrvatskoj javnosti ukoliko se dokaže da je bivši ministar kriv.
U međuvremenu je Bačić iz MORH-a prešao u MUP i tamo, valjda za nagradu zbog dobro obavljenog posla, bio državni tajnik sve dok ga nedavno nisu šutnuli s te funkcije, a Roni je nakon odlaska s mjesta ministra postao uvaženi saborski zastupnik odakle još nije degažiran. Cijelo vrijeme tvrdeći kako je sve napravljeno po zakonu i da se tu radi zapravo o napadu na jednog ministra HDZ-ove vlade, difamirao je Mesićeve napore u stajanju na kraj nerazumnom trošenju novca poreskih obveznika, što nas je u konačnici i dovelo tu gdje danas jesmo - pred bankrot.
Nakon podizanja kaznene prijave protiv bivšeg ministra i njegovog tadašnjeg pomoćnika, Roni je ekspresno dao do znanja kako je sve to montirani politički proces. Nejasno je samo koja to politika vodi hajku na njega i tko je toliko moćan faktor da navodno nevinog čovjeka dovede praktički pred zatvorska vrata. U tom se slučaju postavlja i ključno pitanje o računu na kojemu je tih deset milijuna završilo i tko je njegov vlasnik. Rončević ih zasigurno nije zadržao za sebe, ali netko pametniji i moćniji od njega jest, pa ako se završi samo na trpanju sirotog i nevinog Ronija u prugastu uniformu, a k njemu ne pridruže i cimera koji je dobio milijune, opet nismo ništa riješili. Usput, odmah bi trebalo provjeriti da li kazneno prijavljeni Roni možda nema državljanstvo susjedne nam Bosne i Hercegovine, pa da mu odvjetnik koji istovremeno zastupa i prebjeglog Glavaša ne bi sugerirao nastavak lagodnog života izvan granica države kojoj je nabavkom kamiona navodno hapio deset milijuna.
Zbog ovakve zlouporabe položaja moguće je otići na zatvorsku koštu do deset ili, u blažem obliku, do pet godina. Pitanje je hoće li Hrvatska dočekati to čudo da jedan političar završi s one strane brave pa bio to, figurativno rečeno, kamionima pregaženi Roni ili bilo koji drugi krojač sudbine hrvatskog naroda s mogućnošću pristupa sve tanjem i siromašnijem državnom proračunu, ili će se opet naći neka zakonska rupa pa će sve ostati samo na prijavi koja će s vremenom biti odbačena kao neutemeljena.

REBALANS FRANJE TAHIJA

Namet, harač, pljačka, hadezarina ili kako god se zvalo to što uvode Kosor i ekipa, konačno će valjda i najveće pobornike vladajuće političke stranke uvjeriti s kime zapravo imaju posla. Povećanje PDV-a, koji je ionako najveći u Europi, te oduzimanje od plaće dva ili četiri posto svima koji imaju tu nesreću pa zarađuju više od tri tisuće mjesečno, udar je na egzistenciju građana kojega se ne bi postidio ni stubički šef Franjo Tahi. Jadrankine kućne čarolije konačno su ugledale svjetlo dana u najgoroj mogućoj varijanti, sramno i s vrhunskim cinizmom dajući do znanja svima kako ih je politička vrhuška zapravo uzela za jamce svojoj rastrošnosti i beskrajnom zaduživanju kod koga god se to moglo. Odvratno je hvaliti se kako će milijun i pol građana ostati pošteđeno ove sofisticirane otimačine, kao da je uspjeh imati u državi ljude koji žive sa manje od tri tisuće kuna. Ministar financija Šuker, glavom tijelom i djelima rezani Superhik, u svojoj se besramnosti ruga svima onima koji se usude konstatirati kako je upravo politika u kojoj je on jedna od glavnih faca Hrvatsku dovela do kolapsa iz kojega nas više ne može izvući ni omraženi, kako kaže jedan zastupnik iz redova vladajućih, me me ef.
Predsjednički kandidat Andrija Hebrang razbacuje se brojkama i usporedbama sa gomilom drugih zemalja kao da je prosječnog penzića i zaposlenika koji jedva spajaju kraj s krajem te jesu ili nisu u škvadri kojoj će se uzeti lova, briga što se događa u Singapuru, Maleziji ili Bangladešu. Umirovljeniku koji se neće naći u kategoriji oporezovanih jer ima malu penziju, daje se do znanja kako čak i jedna Njemačka ima strašne probleme, ali ne kažu kako mu i ta mizerna mirovina neće porasti ni lipe, ali će zato troškovi života biti veći zbog povećanja PDV-a, bez obzira što nadobudna premijerka svaki dan obilazi gospodarstvenike iz raznih branši i doslovno žica od njih da ne podižu cijene. Oni to spremno pred kamerama i u njenom društvu obećavaju, ali zakone tržišta ne diktira Franjo Tahi prerušen u Jadranku Kosor, nego sasvim nešto drugo i daleko izvan ingerencije dotične persone. Svoju široku socijalnu osjetljivost, kojom se toliko hvale, dokazali su i smanjenjem naknada za nezaposlene, dok su jedino rodiljne naknade ostale netaknute, pa će možda biti najbolje da svi ostanu trudni te tako pošteđeni ovog besramnog lopovluka.

Svjetska recesija odličan je alibi za neznanje i nesposobnost, sve promašaje, mito i korupciju koja je u Hrvatskoj više rasprostranjena nego ambrozija, pa je pravo čudo kako je zemlja samo na rubu provalije, a ne na njenom dnu. Stoga bi najgora solucija bilo raspisivanje izvanrednih izbora, jer bi time kreatori ovoga kolapsa elegantno izbjegli vađenje iz blata u koje su upravo oni zemlju i uvaljali.
Tko zna što će biti kada građani uskoro zaista počnu osjećati posljedice ovog rebalansa, ali vidimo da Franju Tahija već imamo, pa nam još samo fali Matija Gubec.

MY MOON

Saborska rasprava o već trećem rebalansu hrvatskog proračuna ove godine bila je neiscrpni izvor gluposti, uvreda i predbacivanja tko je kriv za sadašnje stanje u državi. Oporbeni su optuživali vladajuće, ali ni oni nisu ostajali dužni, pa se tako vraćalo na Račana i Tuđmana, a najdalje je otišao legendarni Baja Jurjević, poručivši stranci na vlasti kako će uskoro krivca tražiti i među pojedincima koji su egzistirali još tamo u devetnaestom stoljeću.
Ipak, šlag na tortu rasprave o rebalansu stavila je izvjesna Božica Šolić, ili tako nešto slično, počastivši kolegu oporbenjaka tako što mu je lijepo pred svima poručila da je jedan obični majmun. Nakon gospođine izjave nastala je sveopća graja gdje su oporbeni tražili opomenu, a vladajući se smijali kao da je Božica izbacila foru godine, sve dok neki biser u pozadini nije objasnio kako spomenuta zastupnica zapravo nije frajeru rekla da je nešto od čega je možda i ona nastala, već da je on njezin mjesec!? Predsjedavajući barba Luka, zbunjen i zaprepašten, a nadasve gluh, nije imao pojma o čemu se radi jer očito ne barata niti hrvatskim, a kamoli engleskim jezikom. Dokaz tome je dao idućeg dana kada je, osvrćući se na Kajinove ljubomorne ispade što odbjegli bivši premijer plovi na jahti, rekao neka ga više ostavi na miru i postavio pitanje što su se Sanadera "svi dovezali". Ovu jezičnu bravuru teško je prevesti na hrvatski uz najbolju volju i poznavanje različitih dijalekata iz cijele Hrvatske, ali i šire. Što je Bebić time mislio reći ostati će vjerojatno tajna koju samo on zna, ali zato je već spomenuti Kajin, plačući na francuskom, vrlo razumljivo dao do znanja što misli o odluci da uvaženi zastupnici od sada sami moraju plaćati cugu i novine. Siromašni je Istrijan tu strahotu nazvao događajem par exellence, jer je nedopustivo da on kao zastupnik ujutro više neće moći pročitati novine, kao da na snagu danom objave stupa zabrana o prelistavanju i memoriranju tiska u Hrvatskom saboru. Po Kajinu je ispalo da će se svima koji uđu u zgradu dotične institucije odmah na vratima pod prijetnjom sile oduzimati svu štampu koju nose pod rukom. Uostalom, što očekivati od čovjeka koji je beskrupulozno oduzimanje od plaće svim bogatašima što prihoduju više od tri tisuće mjesečno pretvorio u alkoholne pare i tužno, u stilu glavne seoske narikače, vapio do neba kako se u ovoj zemlji čovjek više ne može niti napiti. Kao da je nemogućnost padanja u delirijum tremens i manjak promila jedino što muči sve one koji će ostati bez nekoliko stotina kuna već idući mjesec.
S obzirom da je ovo tek treća izmjena proračuna ove godine, tko zna što će nam političari pripremiti za dva ili tri mjeseca u četvrtom rebalansu, ali sigurno je da se već godinama jedino hrvatski građanin na kraju svega osjeća kao My Moon.